titolitarizam

mog´o si na klupi u parku spavat

01.08.2018.

Klopka za ljude.

Mrvice hljeba sam prosipao tako da izgleda kao da su slucajno tu pale. Dosao sam do pripremljene drvene gajbe koja je bila otvorom okrenuta prema tlu. Jednu stranu gajbe sam podigao do pola i oslonuo je o tanki drveni stap koji sam vezao dugim tankim koncem. Ispod gajbe sam prosuo vecinu mrva.
Sakrio sam se iza zida, bio tih, drzao konac u rukama, i cekao.
Ubrzo je sletio posebno lijep golub i bezbrizno poceo da kljuca prosute mrve. Polahko se priblizavao gajbi i kada je dosao do nje postao je suzdrzaniji, oprezniji. Dugo mu je trebalo da stane ispod gajbe i pocne da kljuca mrve. Mozda glad, mozda radoznalost, a mozda i neki nepoznati osjecaj sigurnosti su ublazili njegovu opreznost i sad je vec kao u nekom transu poceo kljucati obilje mrva, zaboravljajuci valjda sve ono sto ga okruzuje.
Sve sam to posmatrao lezeci, dobro skriven, i samo s jednim okom.
U meni je rasla napetost koja se moze uporediti sa euforijom kada sam vidio da golub lagano i sigurno upada u moju klopku. Nisam dozvoljavao nikakvom uzbudjenju nekontrolirane pokrete i ostao sam potpuno miran.
Munjevit trzaj, koji je vise stvar instinkta a ne svjesne volje, i drvena gajba je vec padala prema tlu. Sve sam vidio kao u usporenom snimku. Prije nego je gajba dotakla tlo golub je shvatio sta se desava i zaklepetao je krilima. Uspio je  da se odvoji od zemlje ali vise nije imao ni vremena ni prostora i gajba ga je poklopila i vratila na tlo.
Dok sam mu prilazio jos par puta je klepetao krilima a onda kada sam dosao do gajbe potpuno se umirio. Oprezno sam zavukao ruku ispod gajbe i poslije kraceg opiranja lijepa ptica se nasla u mojim dlanovima. Znam kako treba drzati ptice da ih ne povrijedim i da ih ucinim mirnim.
U njegovim ocima nije bilo straha. Glavu je drzao uspravno i ponosno, bez obzira sto sam mu rukama zarobio krila.
Zatim sam iz sve snage zamahao od tla prema nebu i tako pustio goluba u visine, a on je snazno i brzo zaklepetao krilima.

Jedna usamljena i prazna klupa, sa koje se pruza pogled koji odmara, danas je bila mjesto gdje sam sjedio i razmisljao o golubu kojeg sam ulovio prije mnogo godina.
Pitao sam se, zasto sam uopce lovio goluba? Sta sam htio postici, sta dokazati?
Mozda sam nesvjesno bio ljubomoran na njegova krila. Mozda naivni ljudi nesvjesno zele da uskrate drugima ono sto sami nemaju.
Znam da sam jedino zaista uzivao kada sam goluba svom snagom bacio u nebu a on snazno zaklepetao krilima. Sve prije toga imalo je gorak okus.
Mozda sam ga lovio da bih ga mogao osloboditi?

Razmisljam zatim, kako golub nikada nece steci iskustvo da ne bude ulovljen. Uvijek i na iste primitivne metode moguce ga zarobiti. Mozda ne bas istog goluba, ali bilo kojeg drugog.

Pomislim da je ista stvar i sa ljudima. I ljudi se mogu na isti nacin da zarobe kao i golubovi. Nekad je glad, nekad radoznalost, a nekad neki nepoznat osjecaj sigurnosti, koji nas s lakocom zarobi i ne vraca nam vise nasu slobodu.

Pogledao sam prema tlu i vidio desetine opusaka. Pomislih da je na ovoj klupi vec sjedilo desetine ljudi i uzivalo u ovom pogledu kao i ja.
Ova klupa privlaci ljude, a sve sto je covjeku nepotrebno a privlaci ga, moze biti klopka. Sekund kasnije, uz smijesak, shvatih, da je ova klupa idealno mjesto za uloviti ljude nekom velikom gajbom. Nisam razmisljao zasto bi neko lovio ljude, zasto bi im uskracivao njihovu slobodu.

Ustao sam i krenuo dalje. Odmah potom na mjestu gdje sam sjedio tresnula je bjelkasta tecnost kojom se olaksao neki golub iznad moje glave.

Nisam dozvolio da budem ulovljen.





Stariji postovi