titolitarizam

mog´o si na klupi u parku spavat

04.11.2017.

Kubizam.

Ima tih rijetkih trenutaka moje posebne meditacije gdje mi se tijelo i duh rasclanjuju na zasebne dijelove i djeluju kao neovisne autonomne cjeline. Noge idu svojim mehkim korakom i ritmom, putem koji samo one znaju. Pogled luta fugama kamenog zida ispred Begove dzamije, kao da ide nekim lavirintom trazeci izlaz, i zastane svaki put kada se fuge isprepletu i krenu u razlicitim smjerovima, a pogled u onom kratkom trenu kao da je zelio da misli i odluci, nesvjestan da ne moze ni misliti ni odlucivati.
Razmisljam o tome kako sunce u ovome gradu zalazi na pogresnoj strani, mozda su to neke racve u meni kao u rukama kod onih ljudi koji traze vodu u zemlji, pa kada se racve obore, to je pouzdan znak da se tu kopa bunar. Moje racve za sunce mi govore da bi ono trebalo tamo negdje iza Bistrika da zadje a ono se evo spusta niz Ferhadiju.  Ili sam ja pogresno okrenut u odnosu na ovaj grad ili je ovaj grad pogresno okrenut u odnosu na mene, nikada necu saznati, ali ono sto znam i sto osjetim je spokoj i blazenstvo koje me njezno uljuljkuje i cini sretnim.

Poslije ove moje odsutnosti i razasutosti poput razbijenog kamena u sitne komade, ponovo pocinjem da se okupljam i pretvaram u jednu cjelinu, cvrstu stijenu od gline.
Tada primjecujem da sam okruzen mnostvom nepoznatih ljudi, ulica je puna prolaznika i sa svih strana dolaze glasovi, cuje se smijeh, dovikivanje i glasan razgovor.

Po obicaju primjecujem detalje, gledam ljudima u lice a usput vidim i prsten, cipele, otkopcano dugme..

Zrak koji me okruzuje postaje sve tanji i polahko se dize prema nebu, ostavljajuci iza sebe sjetnu prazninu u kojoj se sve pocinje odvijati dosta jasnije i usporenije. Tada shvatam da u licima prolaznika pocinjem prepoznavati junake knjiga koje sam procitao. Upravo pored mene prodje junak jedne knjige bas onakav kako je opisan; Sitan i debeljuskast, procelav i u iznosenom odijelu. Cudno gleda u mene i nije svjestan da savrseno dobro znam kakav je on titiz, i koliko je ljudi ojadio. Osmjehnuo sam mu se a on mi nije uzvratio osmijeh.
Sladunjav miris mi dotace nosnice i odmah pored sebe ugledah junjakinju koja je upravo izasla iz romana i otresito me gleda onim svojim krupnim, tamnim i zavodljivim ocima. Gotovo sam se glasno nasmijao od radosti sto sam je odmah prepoznao i sto savrseno odgovara opisu iz knjige, cak je imala i isti hod, sitnih i brzih koraka. Ponosito je zabacila svoju bujnu kosu i produzila dalje. Eto ti i njih dvoje, ne drze se za ruke, mada sam to ocekivao, posto znam kolika je ljubav u pitanju medju njima. Tihi su i gledaju ispred sebe uz poneki razmjenjeni duboki ceznjivi pogled jedno prema drugom. I njima sam se osmjehnuo ali me oni nisu primjetili.
Prepoznavao sam svako sljedece lice koje mi dolazilo u susret i bio sam presretan, odusevljen nekom posebnom spoznajom, do tada nepoznatom.

Znao sam da su svi oni mrtvi i da vise ne postoje, ta cinjenica dodje do mene kao sto bi neka recenica u procitanoj knjizi bila shvacena. I onda stadoh.

Ako su svi oni mrtvi a ja ih vidim tako zive i tako stvarne, da li sam onda ja ziv?

Glasno se nasmijah, ovaj put zivotu i smrti.