titolitarizam

mog´o si na klupi u parku spavat

21.05.2018.

Test inteligencije

Imam tako jednog pacijenta koji me cesto nadje u trenucima moje ritualne meditacije, kad sam za stolom pijem svoj kapucino a misli mi odlutaju tamo negdje iza horizonta.
I sjede on pored mene i pocne gotovo panicno o socijalnim temama i o tome kako je prije sve bolje bilo.
U pocetku sam se trudio da ga saslusam, i trudio sam se da mu objasnim, da i sada mogu djeca da se igraju klikera. Imaju se kupiti velika pakovanja raznobojnih klikera po vrlo povoljnoj cijeni, i onda se jednostavno iskopa rupa negdje na pogodnom terenu i igra moze da pocne. I sada bez problema moze da skuplja slikice i igra pola-cijelo. Niko djevojcicama ne brani da igraju lastike do mile volje i da sakupljaju salvete ili prave lutkice od poderanih carapa.
Cize-blize, zmire ili zaloga, sve su to igre koje niko nije zabranio i dopustene su bilo kome da ih upraznjava do mile volje. Jos sam mu pokusao da objasnim da i sada bez ikakvih problema moze u parku na klupi da spava i da se cudim sto to ne cini i sto ne koristi te blagodati.

Svi moji napori kao da su udarali u gvozdenu zavjestu i moje rijeci kao da su dopirale do nekog betoniranog kineskog zida u njegovom malom mozgu, i dalje nisu mogle da prodru. A dalje je bilo ugnjezdeno crveno utopisticko gnijezdo kao njegov svjetionik razuma koji se odupire olujnim morima cjelokupnog covjecanstva.

Odlucio sam da cu sacekati neku bolju priliku da mu pojasnim tako ocigledne stvari, a do tada da me postedi socijalnih tema i price o tome kako je prije i vrijeme bilo bolje, kako su i ptice ljepse pjevale a i coca-cola bila sladja i ukusnija.


Na bolju priliku nisam dugo cekao i bio sam spreman upravo za taj momenat.
U mom uobicajnom terminu ritualne meditacije i ispijanja popodnevnog kapucina, nailazio je moj pacijent sa desetogodisnjim sinom. Pokretom ruke sam ih pozvao da sjedu za moj sto.
Tarik se zvao djecak kome sam se obracao dok sam mu oca hladno ignorirao kao da i ne postoji.
Bistro dijete, odlican ucenik, s osmijehom je usao u razgovor sa mnom. Rekao sam mu da za njega imam jedan test inteligencije, nesto kao neka zagonetka, i da vjerujem u njega i njegov tacan odgovor.
Na sto sam izvadio dvije novcanice. Jedna novcanica od 5000 jugoslovenskih dinara i druga novcanica od 10 bosanskih maraka. Tariku sam objasnio da je na novcanici od 5000 dinara, nas drug Tito, najveci sin nasih naroda i narodnosti, trostruki narodni heroj, marsal i dozivotni Predsjednik.
Na drugoj novcanici je jedan ciko koji je pisao najbolje pjesme u Bosni i Hercegovini, i on se zove Mak Dizdar. Taj Mak Dizdar nije bio ni blizu poznat kao drug Tito, i njemu na sahranu nisu dosli brojni drzavnici kao sto su dosli drugu Titu.

Onda sam rekao Tariku da dobro razmisli, jer cu mu pokloniti novcanicu koju odabere. Jos sam mu rekao da vodi racuna o tome da je 5000 puno vise od 10, ali da za tih 5000 ne moze nista da kupi a da za 10 bosanskih maraka moze da kupi najvecu cokoladu.

Tarik se nasmijao, i gledao upitnim pogledom da li ga zezam, kao da sam mu smijesno pitanje postavio. Nije dugo razmisljao i uzeo je novcanicu od 10 bosanskih maraka.
Osmjehnuo sam se i ja, rekavsi Tariku da je pametan momak.

Onda sam mu pogledao oca, i onako nonsalantno upitao, kad je ono bilo bolje, prije ili sada?
Otac je kao htio nesta da progovori, a ja sam podigao novcanicu od 5000 dinara s Titovim likom, i rekao mu da je to bezvrijedno, da je to bilo i proslo, da sada ne vrijedi nista.
Pa to i djeca znaju.



12.05.2018.

Antifašizam

Mislim da bi neko trebao pojedinim borcima protiv fasizma, takozvanim antifasistima, objasniti sta je to fasizam, jer u svojim nastupima upravo oni cesto zastupaju fasisticka stajalista.
Ispada da se fasizmom bore protiv fasizma, kao u onoj narodnoj, da se klin klinom izbija. Ozbiljan problem nastaje u nedostatku cistokrvnih fasista pa se onda po potrebi proglasavaju fasistima svi oni koji nisu na kursu saveza socijalisticke omladine ili svi oni koji ne idu Titovim stazama revolucije.
 
Cim imas neki identitet, bilo koji, a da taj identitet ne moze poklopiti petokraka, odmah si fasista ili potencijalni fasista, po misljenju i uvjerenju ovdasnih navodnih antifastita, i protiv tebe takvog treba se boriti, pa makar ta borba imala i karakteristike fasizma. Svaka takva borba je dozvoljena, bez obzira i kad bude zaudarala na fasizam, bice proglasena antifasizmom.

To vam je nesto poput socijalizma i Tita. Mada je svakom normalnom i osobi pri zdravoj pameti jasno da je Tito zivio i ponasao se kao najveci oligarh, krupni bestidni kapitalista, ili bescutni monarh, dok mu narod gladuje i prima medjunarodnu humantirnu pomoc, ipak je taj i takav Tito proglasen simbolom najveceg sina nasih socijalistickih naroda i narodnosti. Primjer bratstva i jedinstva, samoupravljanja i vladavine radnicke klase. Ako Tito moze biti primjer socijalne pravde onda jos lakse cesti fasisticki nastupi mogu biti proglaseni antifasizmom.

10.05.2018.

Sloboda je kad mozes da gledas istini u oci.

Kada bih vam rekao da su Adolf Hitler i Josip Broz bili saveznici u ratu, da su se borili na istoj strani, mnogi mi ne bi povjerovali. Jos bih rekao i da su rodjeni u istoj drzavi, na sto bi mnogi sa smjeskom pomislili da pricam kojesta.

A to sto kazem su nepobitne historijske cinjenice.

Adolf je tri godine stariji od Tita i obojica su rodjeni u Austro-Ugarskoj monarhiji. Te 1910. godine, kada se Tito s papirom svrsenog bravara, u potrazi za kruhom, izmedju ostalog obreo i u Becu, bas tada, u isto vrijeme, beckim ulicama korzira i slikar u pokusaju, Adolf Hitler. Obojica su frontalni kokuzi i tesko prezivljavaju. Dok za Hitlera znamo da je te teske dane prezivljavao po prihvatilistima, za Tita ne znamo pouzdano kako je prezivio boravak u Becu, a ne bi nas iznenadilo da su se bas skupa nasli u prihvatilistu na Meldemannstrasse.

Pocetkom Prvog svjetskog rata, i jedan i drugi pristupaju vojsci i bore se za istovjetne interese, bore se na istoj strani. Tog momenta, Adolf Hitler i Josip Broz Tito su u bratstvu i jedinstvu, kojeg cuvaju kao zjenicu oka svoga.

Pitanje od milion dolara glasi: Sta je te 1914. godine, u uniformi austrougarske vojske bio Josip Broz Tito? Antifasista, komunista ili partizan?
Bilo sta da odgovorite, ili bilo sta da je bio, trebate da imate na umu da je tada to isto bio i Adolf Hitler.

Ovo sto sam vam napisao je nepobitna historijska cinjenica o kojoj nigdje niste mogli nista da procitate i saznate, a svakom je dostupna.
Da bi ste odredjene procese mogli da razumijete, da bi ste shvatli kako neke poluge funkcionisu i sta ih pokrece, potrebno je cesto da sami povlacite paralele, da uporedjujete i saznajete.
Tek tada vam se otkriva jedan potpuno magican svijet u kojem razaznajete potpuno nove putove i staze, koji su oduvijek bili tu, a koje vam nikada niko prije pokazao nije.

06.05.2018.

Politika za pocetnike.

Vecina ljudi nije u stanju da prepozna i da razlikuje dobru od lose politike.
I zaista, koja je to osnovna razlika pomocu koje mozemo sa sigurnoscu ustvrditi da je neka politika dobra ili losa?

Dobra politika u svome fokusu djelovanja ima pojedinca, individuu kojoj se podredjuje i stavlja na raspolaganje.
Losa politika u svome fokusu ima ideologiju, kolektivitet.

Sta to prakticno znaci?

Dobra politika gotovo na svakodnevnoj bazi donosi uredbe, podzakonske i zakonske akte, a u svrhu prava i sloboda gradjanina, i cilj njenog djelovanja je pojedinac kojem se nastoji sto vise pomoci i olaksati u svim sferama zivota.

Losa politika sve svoje kapacitete podredjuje kolektivitetu, ideologiji i politickoj strukturi na vlasti. U takvoj jednoj politici prioriteti su uvijek neki imaginarni visi ciljevi dok se pojedinac zanemaruje.

U dobroj politici, pojedinci na vlasti sluze svim gradjanima, dok u losoj politici svi gradjani sluze pojedincima na vlasti.

Jedino u vanrednim situacijama, neposrednoj ratnoj opasnosti ili samom ratu, politika moze dati prioritet kolektivitetu u odnosu na pojedinca. U svim drugim okolnostima pojedinac je prioritet svih prioriteta jedne zdrave i dobre politike.

03.05.2018.

Leni Riefenstahl

Pisuci prosli post o nacionalsocijalizmu, sjetih se jedne vrlo interesantne osobe o kojoj se malo zna i koju cemo ovom prilikom da predstavimo u najkracim crtama.
Radi se o - Helene Bertha Amalie „Leni“ Riefenstahl-, njemackoj svestranoj umjetnici rodjenoj 1902.god. u Berlinu.
Izmedju ostalog, bavila se filmom, rezijom, fotografijom, plesom, glumom i pisanjem. Svjetsku slavu postigla je svojim dokumentarnim filmovima i fotografijama u kojima je preovladavala visoka estetika koja do tada nije vidjena, i mnogi poznavaoci umjetnosti njene dokumentarne filmove svrstavaju u estetska remek djela.
Olimpijske igre 1936. god.  su se odrzavale u Berlinu, i po prvi put su se jedne Olimpijske igre prenosile preko tv prijemnika, kojih je u to vrijeme bilo izrazito malo, pa se program prikazivao preko velikog platna oko kojeg su se okupljali ljudi i gledali. Prvi put televizija snima Olimpijske igre, a dvije godine kasnije pojavljuje se i glasoviti dokumentarni film u dva dijela "Olympia" sve u reziji Leni Riefenstahl.
Treba naglasiti da je Leni u to vrijeme napravila revoluciju u kinematografiji koristeci tehnike koje su do tada bile nepoznate. Prvi put u historiji su napravljene tracnice po kojima ce ici kamera da bi dinamika pokreta bila sto autenticnija i vjerodostojnija. Snimalo se do tada iz nevidjenih uglova i polozaja pri cemu su se stvarale slike izuzetne ljepote i nemjerljive estetike. Po prvi put je olimpijski plamen zapaljen u Grckoj i stafetno se prenosio do Berlina, a Leni je sve to snimala na sebi svojstven nacin praveci visestruko nagradjivani dokumentarni film izuzetne umjetnicke vrijednosti.

Takav jedan talenat nije mogao proci neprimjecen, i licno Joseph Goebbels i Adolf Hitler angazuju  Leni da snima dokumentarne filmove u svrhu propagiranja nacistickog rezima. Leni je i taj posao uradila na vrhunskom nivou, predano i marljivo je napravila propagandne filmove takve uspjesnosti da to historija nije do tada zapamtila. Nacizam i sam Hitler su kroz dokumentarne propagandne filmove Leni Riefenstahl dozivjeli spektakl ushicenja, vrhunska umjetnost se nasla u sluzbi jednog totalitarnog rezima.

I sta se poslije desava i zasto sve ovo pisem?
Pisem da ucimo, da gledamo i uporedjujemo.

Poslije pada nacizma, te 1945. godine. Mozda u isto vrijeme, na razlicitim mjestima, u pritvoru i na ispitivanju su se nasli Leni Riefenstahl u Berlinu i Mustafa Busuladzic u Sarajevu.
Leni je optuzena da je bila glavni reziser Hitlerovih propagandnih filmova, osim toga licno je poznavala i suradjivala i sa Goebbelsom i sa Hitlerom. Cak su je optuzili da je koristila zarobljenike iz logora smrti kao statiste za pojedine scene, medjutim tu tvrdnju joj nisu mogli dokazati, a ostali dokazi su bili svakom vidljivi na filmskoj traci.
Mustafa Busuladzic je optuzen zbog nekih nedefinisanih citata, par clanaka i javnih govora u kojima mu se ni na kakav nacin ne moze dokazati suradnja s nacistickim rezimom. Kada bi uzeli nemogucu pretpostavku da su sve optuzbe na racun Mustafe Busuladzica tacne, to ne bi bilo ni jedan procenat od onoga sta je sve za nacisticki rezim uradila Leni Riefenstahl.

Poslije isljedjivanja, Leni Riefenstahl je kaznjena na taj nacin sto joj je zabranjen dalji rad u drzavnoj sluzbi, i vise je nikada niko nije angazovao da snima filmove. Ukinuli su joj ono sto je najvise voljela i za sto je zivjela. Vec sljedeci dan postala je slobodna zena koja je zivjela dosta povuceno, a u kasnijem periodu se samoinicijativno vratila fotografiji, dosta putovala po Africi i snimala tamosnje stanovnistvo. Dozivjela je duboku starost i umrla u 102. godini zivota.

Mustafa Busuladzic je osudjen na smrtnu kaznu strijeljanjem. Vec sljedece jutro su ga ubili, a tijelo nikada nisu predali porodici. Kaznili su i njegovo mrtvo tijelo. Takva jedna brutalna kazna, takav jedan zlocin, ubistvo neduznog covjeka, to je taj identifikacioni momenat jednog totalitarnog rezima i jedne strahovlade i diktatorske ideologije.


Ovdje se radi o dva svjetonazora, dva politicka sistema u povoju. Dvije ideologije. Jedan sistem sudi Leni Riefenstahl, a drugi sudi Mustafi Busuladzicu. I jedan i drugi sistem optuzuju Leni i Mustafu za suradnju s nacistima. Onako kako se Leni i Mustafa ne mogu da uporede, tako se dijametralno ne mogu uporediti ni njihove kazne. Isti covjek u jednom sistemu moze biti osudjen na smrt a u drugom slobodan covjek. Ako je tako, a jest, onda nije problem u covjeku vec u sistemu i ideologiji. Na nama je da ucimo, da gledamo i da uporedjujemo.

Ali, sta o tome znaju Sejo Bukva, Ana Babic ili Segmendina Srna...?
Koja je njihova politicka naobrazba, i gdje su je stekli..?
Sta oni znaju ko je Leni Riefenstahl, sta oni znaju sta je sloboda govora i integritet na pravo rijeci i misljenja..?

Nemaju oni pojma, ni sta je umjetnost ni sta je politika.

02.05.2018.

Nacionalsocijalizam

O nacionalsocijalizmu bi se moglo pisati danima i pri tome ga svrstavati u razlicite kategorije i podkategorije koje bi se zasebno obradjivale. Nasa zelja je da u najkracim crtama povucemo paralelu izmedju nacionalsocijalizma i komunizma, odnosno da povucemo paralelu izmedju njemackog nacizma i jugoslovenskog komunizma, kojeg cesto mnogi nazivaju i socijalizmom.
Radi se dakle o dva takozvana socijalizma koji imaju svoje uspone i svoje padove.

Dolaskom njemackih nacista na vlast, drzavu zaticu u katastrofalnom stanju: Ekonomski i socijalni standardi stanovnista su na niskom nivou, 7 miliona ljudi je bez posla, u to vrijeme se desila i velika svjetska ekonomska kriza, medjunarodni ugled je potpuno srozan pogotovo poslije gubitka Prvog svjetskog rata i ponizavajucih okolnosti koje su nametnute Versajskim sporazumom.

U roku od samo desetak godina, nacionalsocijalisti uspjevaju iz korijena da preporode Njemacku.
Gotovo potpuno su iskorijenili nezaposlenost, otvorili su velika gradilista i industrijske komplekse. Reformirali bankarski i finansijski sistem. Istrijebili korupciju i nelojalnu konkurenciju.
Gotovo preko noci naglo je porastao njemacki uticaj i ugled u svijetu, a stanovnistvo je bilo ujedinjeno kao nikada do tada.  U to vrijeme Njemacka drzava je omogucavala i razni niz pomoci i povlastica za svoje stanovnistvo, a jedna od takvih je i vrlo povoljni krediti za mlade bracne parove, kojima bi se dio kredita oprastao svakim dobijenim djetetom, a oni parovi koji bi imali troje djece cjelokupni kredit bi bio oprosten. Takvim bracnim parovima je bilo omuguceno i zagarantovano radno mjesto za muza, a zena je primala naknadu da bude domacica i vodi brigu o uzdizanju djece.
To vrijeme njemackog preporoda nazvano je "Novi poredak" a podatak da su nacisti na izborima 1928. god. dobili isuvise skromnih 2.6% glasova, u odnosu na vrtoglavih 98,8% koje su dobili na izborima 1936. god. mozda najbolje govori o tome sta je stanovnistvo mislilo o tom "Novom poretku"

Poslije dolazi rat, katastrofa u kojoj se desio holokaust, tragedija i zlocin u kojem su stradali milioni neduznih, a i sama Njemacka je pretrpjela milionske zrtve i gotovo potpuno razrusenu drzavu.
Trebalo se dici iz pepela. Njemacka je to uradila na taj nacin sto je transparetno i nedvosmisleno osudila nacizam i ideologiju nacizma, odnosno nacionalsocijalizma.
Mediji, obrazovne i kulturne institucije, politicke i drustvene organizacije, svi od reda su se odrekli nacizma. Saznalo se da se radilo o totalitarnom rezimu, koji se zasnivao na idejama rasistickim, nacionalistickim i antisemitskih doktrina. Zakonom je zabranjeno velicanje, propagiranje i isticanje nacistickih simbola.

Bilo koji neutralni i upuceni posmatrac lahko moze zakljuciti, ne racunajuci druge drzave, vec samu Njemacku, da je nacizam Njemackoj donio puno vise zla nego koristi.

Kada posmatramo bivsu Jugoslaviju, i ako poznajemo bar osnovne smjernice, bez teskoca mozemo zakljuciti da ta i takva Jugoslavija nikada nije postigla napredat i opcenito socijalni standard kakav je postigla nacisticka Njemacka, mada se Jugoslavija gradila poslije nacisticke Njemacke i u modernijem i naprednijem vremenu, samim tim je u prednosti i s predispozicijom za boljim rezultatima. Nikada Jugoslavija nije imala ugled i vaznost kakav je imala nacisticka Njemacka, nikada Jugoslavija nije pobjedila korupciju i nezaposlenost kako je to uspjela nacisticka Njemacka. Za razliku od nacisticke Njemacke, Jugoslavija je uvijek bila u dugovima i nikada nije mogla ostvariti suficit koji bi podjelila gradjanima.
Jugoslavija je bila totalitarno, nedemokratsko drustvo, nesto poput vojne i policijske drzave koje se represijama odrzavalo na dozivotnoj vlasti.
Na kraju Jugoslavije desio se rat koji je najbrutalnije pogodio Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovnistvo, desila se agresija, zlocini  i genocid, koji je opet najbrutalnije pogodio bosnjacki narod Bosne i Hercegovine. Sama ta cinjenica brutalnog rata i genocida je dovoljan razlog da se samosvjestan pojedinac odrekne te i takve Jugoslavije u kojoj se to moglo desiti, bez obzira koliko i kako je bilo dobro ili lose u toj Jugoslaviji. 

Na isti nacin kako su se Nijemci odrekli Hitlera i nacionalsocijalizma tako bi se i Bosna i Hercegovina morala i trebala odreci Tita i komunizma.

To su te neke osnovne politicke maksime koje se moraju razumjeti ako neko dustvo zeli napredak i ako zeli da ide putem demokratskih procesa i prosperiteta.

Nikada u njemackom drustvu necete cuti besmislice tipa; " Sta je Hitler napravio vi ne mozete ni okreciti" Nikada necete cuti besmislice tipa da se Nijemci i danas vozaju Hitlerovim putevima. Nikada necete cuti gluposti tipa da stariji Nijemci kazu da im je Hitler bio omogucio besplatno zdravstvo, skolstvo, radna mjesta...
Necete cuti iz jednostavnog razloga, sto je njemacko drustvo dovoljno edukovano da znaju sta im se desilo u Drugom svjetskom ratu, dovoljno znaju koliku stetu im je nanio totalitarni nacionalsocijalizam.

Bosna i Hercegovina i vecina njenog stanovnista kao da jos nisu svjesni sta im se desilo u posljednjem ratu, kao da nisu svjesni genocida koji su dozivjeli, kao da ponovo zazivaju "stara dobra vremena" koja se zavrsavaju ratom i genocidom.