titolitarizam

mog´o si na klupi u parku spavat

21.05.2018.

Test inteligencije

Imam tako jednog pacijenta koji me cesto nadje u trenucima moje ritualne meditacije, kad sam za stolom pijem svoj kapucino a misli mi odlutaju tamo negdje iza horizonta.
I sjede on pored mene i pocne gotovo panicno o socijalnim temama i o tome kako je prije sve bolje bilo.
U pocetku sam se trudio da ga saslusam, i trudio sam se da mu objasnim, da i sada mogu djeca da se igraju klikera. Imaju se kupiti velika pakovanja raznobojnih klikera po vrlo povoljnoj cijeni, i onda se jednostavno iskopa rupa negdje na pogodnom terenu i igra moze da pocne. I sada bez problema moze da skuplja slikice i igra pola-cijelo. Niko djevojcicama ne brani da igraju lastike do mile volje i da sakupljaju salvete ili prave lutkice od poderanih carapa.
Cize-blize, zmire ili zaloga, sve su to igre koje niko nije zabranio i dopustene su bilo kome da ih upraznjava do mile volje. Jos sam mu pokusao da objasnim da i sada bez ikakvih problema moze u parku na klupi da spava i da se cudim sto to ne cini i sto ne koristi te blagodati.

Svi moji napori kao da su udarali u gvozdenu zavjestu i moje rijeci kao da su dopirale do nekog betoniranog kineskog zida u njegovom malom mozgu, i dalje nisu mogle da prodru. A dalje je bilo ugnjezdeno crveno utopisticko gnijezdo kao njegov svjetionik razuma koji se odupire olujnim morima cjelokupnog covjecanstva.

Odlucio sam da cu sacekati neku bolju priliku da mu pojasnim tako ocigledne stvari, a do tada da me postedi socijalnih tema i price o tome kako je prije i vrijeme bilo bolje, kako su i ptice ljepse pjevale a i coca-cola bila sladja i ukusnija.


Na bolju priliku nisam dugo cekao i bio sam spreman upravo za taj momenat.
U mom uobicajnom terminu ritualne meditacije i ispijanja popodnevnog kapucina, nailazio je moj pacijent sa desetogodisnjim sinom. Pokretom ruke sam ih pozvao da sjedu za moj sto.
Tarik se zvao djecak kome sam se obracao dok sam mu oca hladno ignorirao kao da i ne postoji.
Bistro dijete, odlican ucenik, s osmijehom je usao u razgovor sa mnom. Rekao sam mu da za njega imam jedan test inteligencije, nesto kao neka zagonetka, i da vjerujem u njega i njegov tacan odgovor.
Na sto sam izvadio dvije novcanice. Jedna novcanica od 5000 jugoslovenskih dinara i druga novcanica od 10 bosanskih maraka. Tariku sam objasnio da je na novcanici od 5000 dinara, nas drug Tito, najveci sin nasih naroda i narodnosti, trostruki narodni heroj, marsal i dozivotni Predsjednik.
Na drugoj novcanici je jedan ciko koji je pisao najbolje pjesme u Bosni i Hercegovini, i on se zove Mak Dizdar. Taj Mak Dizdar nije bio ni blizu poznat kao drug Tito, i njemu na sahranu nisu dosli brojni drzavnici kao sto su dosli drugu Titu.

Onda sam rekao Tariku da dobro razmisli, jer cu mu pokloniti novcanicu koju odabere. Jos sam mu rekao da vodi racuna o tome da je 5000 puno vise od 10, ali da za tih 5000 ne moze nista da kupi a da za 10 bosanskih maraka moze da kupi najvecu cokoladu.

Tarik se nasmijao, i gledao upitnim pogledom da li ga zezam, kao da sam mu smijesno pitanje postavio. Nije dugo razmisljao i uzeo je novcanicu od 10 bosanskih maraka.
Osmjehnuo sam se i ja, rekavsi Tariku da je pametan momak.

Onda sam mu pogledao oca, i onako nonsalantno upitao, kad je ono bilo bolje, prije ili sada?
Otac je kao htio nesta da progovori, a ja sam podigao novcanicu od 5000 dinara s Titovim likom, i rekao mu da je to bezvrijedno, da je to bilo i proslo, da sada ne vrijedi nista.
Pa to i djeca znaju.




Noviji postovi | Stariji postovi