Trazim rijeci, one najljepse, kao kada bih njima trebao isklesati kubeta jedine koja ce ostati dzamije. O kako samo uzaludan posao radim prevrcuci sehare i riznice stare u potrazi za onim sto mi u srcu, da mu ime dam.
Oni koji to znaju, kazu, da u mozgu ima vise celija nego na nebu zvijezda. Citav svemir u glavi da se okrene i pretumba, opet rijeci nasao ne bi.
Da sutim?
Sutnja nekada govori vise od rijeci.
Kako da sutim na danasnji Dan?
A sta da kazem kad ne postoje rijeci koje bi mogle reci?
Da vrisnem? Krikom od koga bi sve umuklo i utrnulo?
Ni krik nije rijec, mada i on nekada kao i sutnja kaze vise od rijeci.
Kada covjek nema rijeci, i kada se pravda kao masna riba koprca iz ruke u ruku, pa napokon padne na tvrd i prasnjav put kojim su prosli ljudi i kojim je prosla stoka, da tu ugine i da je ne bude, jer pravda nije data ljudima, oni je nikada ne mogu postici, bez obzira na njihove ciste i iskrene namjere.
Zato sto je pravda smjena dana i noci, tacna udaljenost Sunca od Zemlje, pravda je rosa i otkucaj srca, pcela i morski konjic su pravda, pravda je snijeg i grom, i ova moja suza je pravda…
Pravda si Ti, Boze Jedini…
Molim Te Gospodaru moj, Milostivi Samilosni, ne dozvoli nikada da se pravda nadje u rukama mojim, jer slab sam Ti, i necu milosti imati…
Ne mogu oprostiti…nikada!
.
