– Dušmanin je ko mi kaže „ne plači, Džemila“.
Pa, zar trojica sinova, k’o tri cvijeta, da u crnu zemlju ukopavam, a njihovi katili još šetaju po Bosni. Hoću da plačem i da cijeli svijet vidi i zna zašto, da su mi zlikovci pobili djecu zato što se zovu Suljo, Salko i Sadik, a ne što su nešto nekome skrivili –
Pod brojevima 501, 502 i 503 ukopavani su jedanaestogodišnji Nesib i njegov petnaestogodišnji brat Hasib Muhić te njihov otac Hasan. Majku Hamidu iščekivale su mnogobrojne novinarske ekipe, ali ona, u vrijeme dok su se tabuti s njihovim imenima primicali posljednjem njihovom odredištu, nije imala snage prići kaburima.
Stajala je poluizgubljena u ogromnoj masi ljudi i tražila da je njena rodbina, tek kad se svijet raziđe, odvede do mezarova njene djece.
.
