Trazi se ime.

Pricao sam o knjigama, kako nastaju i sta je sve potrebno da se stvori jedna koju vrijedi citati. Sto sam duze pricao otkrivao sam sve nova misljenja koja nisam ni znao da su moja a koja sam upravo izgovarao.

Onda dodjem do momenta kada nesto pouzdano znam da se desilo a ne mogu se vise sjetiti da li to znam iz svog zivota, neke knjige ili je jednostavno to bio neki davni san kojeg se sjecam i koji se uobrazio kao da se u stvarnosti desio.

Miris nove, bijele, skolske gumice, je negdje duboko pothranjen u meni i nigdje ga vise necu sresti, mada nemam pojma otkud se tu nasao, kojim povodom i zasto je ostao. Ne znam da li sam to sanjao, da li su to moja sjecanja iz skolskih klupa ili negdje nesto procitano sto je dobilo miris i ostalo skrovito u meni.

Govorio sam da nije isto nesto procitati sa dvadeset i sa cetrdeset godina. Nisam rekao da znam sta je bolje, ali sam rekao da nije isto. Procitao sam mnogo toga bitnog i manje bitnog ali se ne sjecam vise naslova i imena autora. Uvijek sam to zaboravljao

Sjetim se tako jednog romana kojeg sam davno citao i sve o tome zaboravio, osim, da se tu radi o ljudima koji su mogli da se sretnu u snu.
Jedna grupa ljudi usavrsila je posebnim vjezbanjem vjestinu da se mogu sresti u snu i da mogu uticati na desavanja koja ce se desiti u tom snu.
Dvoje ljudi zaspe na bilo kojem dijelu ove planete i onda se sretnu u snu, jedno drugom izgledaju kao nedefinisano svjetlo i citavo vrijeme znaju da ustvari sanjaju. Sto se vise vjezba tako se postize i nivo ove vjestine koja nudi neogranicene mogucnosti i cijeli san  usmjerava u fantasticnu realnost.

Ovakav roman sigurno postoji a ja sada ne znam da li sam dobro i vjerodostojno prenio fabulu tog romana, ne znam da li bi mi se uopce sada dopao, s gledista umjetnicke vrijednosti. Ne znam ni kako se zove ni ko je pisac.

Ali, eto, sjecam se.

Sjecam se i da sam mogao letjeti, kunem vam se, ali to znam da mi niko nece vjerovati…