Kubizam.

Ima tih rijetkih trenutaka moje posebne meditacije gdje mi se tijelo i duh rasclanjuju na zasebne dijelove i djeluju kao neovisne autonomne cjeline. Noge idu svojim mehkim korakom i ritmom, putem koji samo one znaju. Pogled luta fugama kamenog zida ispred Begove dzamije, kao da ide nekim lavirintom trazeci izlaz, i zastane svaki put kada se fuge isprepletu i krenu u razlicitim smjerovima, a pogled u onom kratkom trenu kao da je zelio da misli i odluci, nesvjestan da ne moze ni misliti ni odlucivati.
Razmisljam o tome kako sunce u ovome gradu zalazi na pogresnoj strani, mozda su to neke racve u meni kao u rukama kod onih ljudi koji traze vodu u zemlji, pa kada se racve obore, to je pouzdan znak da se tu kopa bunar. Moje racve za sunce mi govore da bi ono trebalo tamo negdje iza Bistrika da zadje a ono se evo spusta niz Ferhadiju.  Ili sam ja pogresno okrenut u odnosu na ovaj grad ili je ovaj grad pogresno okrenut u odnosu na mene, nikada necu saznati, ali ono sto znam i sto osjetim je spokoj i blazenstvo koje me njezno uljuljkuje i cini sretnim.

Poslije ove moje odsutnosti i razasutosti poput razbijenog kamena u sitne komade, ponovo pocinjem da se okupljam i pretvaram u jednu cjelinu, cvrstu stijenu od gline.
Tada primjecujem da sam okruzen mnostvom nepoznatih ljudi, ulica je puna prolaznika i sa svih strana dolaze glasovi, cuje se smijeh, dovikivanje i glasan razgovor.

Po obicaju primjecujem detalje, gledam ljudima u lice a usput vidim i prsten, cipele, otkopcano dugme..

Zrak koji me okruzuje postaje sve tanji i polahko se dize prema nebu, ostavljajuci iza sebe sjetnu prazninu u kojoj se sve pocinje odvijati dosta jasnije i usporenije. Tada shvatam da u licima prolaznika pocinjem prepoznavati junake knjiga koje sam procitao. Upravo pored mene prodje junak jedne knjige bas onakav kako je opisan; Sitan i debeljuskast, procelav i u iznosenom odijelu. Cudno gleda u mene i nije svjestan da savrseno dobro znam kakav je on titiz, i koliko je ljudi ojadio. Osmjehnuo sam mu se a on mi nije uzvratio osmijeh.
Sladunjav miris mi dotace nosnice i odmah pored sebe ugledah junjakinju koja je upravo izasla iz romana i otresito me gleda onim svojim krupnim, tamnim i zavodljivim ocima. Gotovo sam se glasno nasmijao od radosti sto sam je odmah prepoznao i sto savrseno odgovara opisu iz knjige, cak je imala i isti hod, sitnih i brzih koraka. Ponosito je zabacila svoju bujnu kosu i produzila dalje. Eto ti i njih dvoje, ne drze se za ruke, mada sam to ocekivao, posto znam kolika je ljubav u pitanju medju njima. Tihi su i gledaju ispred sebe uz poneki razmjenjeni duboki ceznjivi pogled jedno prema drugom. I njima sam se osmjehnuo ali me oni nisu primjetili.
Prepoznavao sam svako sljedece lice koje mi dolazilo u susret i bio sam presretan, odusevljen nekom posebnom spoznajom, do tada nepoznatom.

Znao sam da su svi oni mrtvi i da vise ne postoje, ta cinjenica dodje do mene kao sto bi neka recenica u procitanoj knjizi bila shvacena. I onda stadoh.

Ako su svi oni mrtvi a ja ih vidim tako zive i tako stvarne, da li sam onda ja ziv?

Glasno se nasmijah, ovaj put zivotu i smrti.

4 komentara

  1. Prolaženjem ispisujem sebe živog među mrtvim likovima i sam ostajem mrtav u sokacima, kojima sam zamaknuo, uhvaćen pogledom, iza zavjese, koji je u meni prepoznavao davno zapisanog junaka iz knjige “slučajno” pronađene u potkrovlju austro-ugarske zgrade, jednog sparnog i tihog, ljetnog, popodneva, u godinama kada je nad Sarajevom sijana smrt. Sjeme joj je zasijano u ljude i nemoguće je ne vidjeti smrt u životu.

    Kada kažu da “slučajnosti ne postoje” da li se misli na to da sve što nam se događa ima svoj razlog (koji možemo, a i ne moramo saznati) ili se misli na to da ono što definišemo kao tzv. slučajnost, ne postoji, tj. da je plod halucinacije ili trenutačnog stanja uma i da se više nikada neće ponoviti.

    Teško je sa sigurnošću reći u kojem se momentu dešava shvatanje i prepoznavanje zapisanog ljudskom rukom, a jedno je sigurno; preživi svaki mrtvi junak koji je iznjedren inspiracijom Vječnim i zasijan slovom o Živom.

    Kakva je tek živuća moć Riječi Živog i Vječnog?! I kamena i praha u kojem uklesan i utisnut je Njegov znamen?!

    Kakvi li su glineni junaci koji svojim koracima svjedočanstvo klešu u kamenu Vremena?!

    eee, @katrane, stvarno ti dobar ovaj post.

  2. Osim glavnih i sporednih junaka knjiga koje sam procitao tu je bilo jos nepoznatih osoba za koje sam znao da su likovi iz knjiga ali koje jos nisam uspio da procitam.
    Kada sam shvatio o cemu se radi, sa nemalim uzbudjenjem sam poceo pogledom da prelazim preko lica ljudi trazeci svoje omiljene likove, glavne junake najdrazih knjiga. Nisam uspio da ih sretnem, sto mi govori da sam negdje na pola puta i da jos dugo svojim koracima treba da svjedocim kako od zemlje nastadosmo i kako joj se na kraju svi vracamo.

    Zaista ti je @Lovice dobar ovaj komentar 🙂
    Hvala.

Komentariši