Bio je to jedan od onih rijetkih postova koje prvo zapisem na papir pa uz doradu, korekcije i poneki ukras tek kasnije objavim. Potrošim dosta vremena za takav jedan post i možda zbog toga rijetko ih pišem i obično preferiram ove, kao sad, direktno kucajuci I odmah poslije objava.
Pospremajuci večeras radni sto, pokupio sam sve papiriće na kojima sam zapisao taj jedan od rijetkih postova i jednostavno bacio. Mada to nikada prije nisam uradio, i mada su mi papirići od pojedinih postova znali negdje skriveni ležati godinama poslije objave posta, večeras sam po prvi put bacio jedan od onih rijetkih i neobjavljenih postova.
Učinio sam to kao nesto najnormalnije, kao kad uklonite nepotrebnu ambalažu dok raspremate radni sto.
Znam da je to bio jedan od mojih ljepših postova i evo sad razmišljam o tome, ne osjećajuci ni tugu ni kajanje.
Gdje nestane nesto vrijedno kad ode, i da li moze uopće nestati. Možda se sve trebalo tako desiti da bi mogao nastati ovaj post kojeg upravo pišem.
Imam jednu teoriju koja se u praksi stalno i iznova potvrdjuje: Jaci je osjećaj, jači adrenalin kad nesto izgubiš nego kad nesto dobiješ.
I to u svim životnim situacijama. Može se činiti ludo, ali preispitajte potanko svoje osjećaje i sigurno ćete i vi otkriti da je uzbuđenje veće kad nesto gubite nego kad dobijete.
Htio sam pisati nesto drugo, o dječaku i mjesecu, a evo sad pišem ovo, i smijem se sam sebi 😊
Nismo dakle u stanju da iskontrolisemo vlastite misli u običnom postu i ne znamo na koju će nas stranu odvesti, a kako tek da znamo i kako da iskontrolisemo sutrašnji dan i puteve pred koje će nas život staviti.
😊
😊
Po mom skromnom mišljenju, adrenalin i emocija nad gubitkom su šejtanove zamke, matrix. Jer, pitanje je, šta se gubi?
Allah dž.š. se kune vremenom da je svaki čovjek na gubitku, osim vjernika, činitelja dobrih djela, promotora istine i strpljenja.
Mi ljudi neminovno gubimo vrijeme, naš izgled se mijenja, gubimo zube, kosu, zdravlje, a rijetko se uhvatimo da smo u adrenalinskom šutu zbog toga. Gubimo ono što imamo i što stvarno vrijedi, a najdragocjenije je vrijeme. A najčešće žalimo za nečim što je bio privid, opsjena da smo imali. Čovjek ne može izgubiti nešto što nema.
Dakle, matrica je vješto napravljema da nas drži podalje od srži zbilje. Da nas uljulja, uspava, da se lažno ufamo i gubimo od esencije života ono najbolje – sadašnji tren u kojemu jesmo, bivanje koje jesmo. Niječemo time postojanje i usudit ću se reći, niječemo time Boga.
A to je krunski cilj đavola.
Njegovo je da nas osokoli na tome putu. Da nam udahne osjećaj da smo trajni. Da nema dalje, što bi ‘no rekli…
A, ima…
I valja ići pa makar i pod teretom bola, jer ono najvrijednije nije lahko dosegnuti, nije ni lahko ni jednostavno.
Valja porazbijati sve kipove duše, da se ni u jednom više nikad ne oglasi vjetar ili eho zalutale ptice.
Postati jedno sa svime, i sve sa Jednim.
Ljepota.
Kada sam pisao o gubitku stavio sam ga u istu ravan sa dobitkom, nisam izolovano pisao o gubitku već ga uporedjivao sa dobitkom. I jos sam naglasio, u svim životnim situacijama.
Tako da se možemo poslužiti i primjerima koje si ti navela, pa zapitati se zar nam nije šok, zar se ne uzbudimo kad ostanemo bez bilo kojeg zuba, ili primjetimo da nam opada kosa, puno veće uzbuđenje nego što smo bili uzbuđeni kada smo dobili zube ili kosu. Zar ne hvata panika kada se primijete bore po licu, zar emocije nisu puno veće nego dok nam je lice bilo mlado i lijepo. Neki ljudi dožive adrenalinske udare kad shvate da im je preostalo sasvim malo vremena, a nisu uzbuđeni bili kad su imali dovoljno vremena na raspolaganju. Šejtanov posao je da nam obezvrijedi ono što imamo i tek kad ostanemo bez toga što smo imali tada se uzbudimo a prije toga nismo zahvalni bili. Allah dž. š. se kune vremenom da je svaki čovjek na gubitku i upravo su mi ti ajeti bili na pameti kada sam pisao o svojoj teoriju da nas vise uzbuđuje gubitak nego dobitak. Nijedan čovjek, nijedan vjernik, čak ni Božiji poslanik, neće okusiti džennetska prostranstva na osnovu svojih dobrih dijela niti na osnovu svoje vjere. Svako onaj ko bude uveden u džennet, biće uveden Božijom Milošću.
Prema mom mišljenju gubitak nas više boli zbog toga što znamo šta smo izgubili.
Znaš onu, “jednom imao, a onda nemao”
Nema veze što vrlo često ne cijenimo ono što imamo, sve dok to ne izgubimo, gubitak nas boli jače. Mješavina ega i rudimentalnih iskonskih osječaja.
Mislim da u nekim ljudima čak postoji i nezdravi fenomen “težnje za gubitkom”, gdje će podsvjesno iscenirati događaj da nešto ili nekog izgube.
Tako je @LauraTesla, gubitak nas vise boli.
A fenomen “težnja za gubitkom” može prerasti u tešku ovisnost čega mnogi ljudi nisu ni svjesni.
Htjedoh jezgrovitije da se izrazim, ali ne umijem, više boli tamo gdje đavo dosipa istopljeni mjed, što žešća bol, žešća zabluda. Polje ega, kako reče Laura, iliti nefsa, može biti žešći neprijatelj čovjeku od samog šejtana.
Lijepa, tiha, tinjajuća bol je dragocjena, ne umara, ne crpi, a bit će da je lijek u umjerenosti hranjenje ega /obuzdavanje nefsa/i odolijevanje teškim prijestupima /obuzdavanje đavola/.
Kako ti lijepo znaš opisati bol Lovice, da je čovjek poželi 😊lijepa, tiha, tinjajuca bol je ponekad neophodna da bi nas približila Gospodaru svih svjetova.