Kao i mnogo puta u životu tako sam i na Blogger. ba doživio stvari koje se ne dešavaju baš svaki dan. Većina tih događaja ostaće zauvijek neispricana a neke mogu i da podijelim sa vama uz maksimalnu zaštitu identiteta.
Prije mnogo godina otvorio sam blog u namjeri da pišem pokušaje svoje poezije i proze. Bilo je to zlatno doba kad se pisalo srcem, sa puno emocija i neke mladalacke energije. Pisao sam o svojim prvim ljubavima, leptirima, i svemu onome što klizi niz kičmu kao svilena neuhvatljiva nit.
Vremenom se oformila kao neka grupa nas desetak koji smo komentarisali jedni drugima i koji smo uživali u poeziji i umjetnosti. Bila je to jaka ekipa u kojoj se nalazilo i nekoliko “profesionalaca” poezije, i ja sam tu izgledao kao pravi amater.
Desile su se neke stvari koje su ograničavale moje pisanje i moju slobodu izraza tako da sam ozbiljno razmišljao da ugasim taj blog, da ugasim mene kao poetu. U isto vrijeme na blogeru su se pojavila masovna fašistička orgijanja koje niko nije suzbijao i slabo se ko suprostavljao. Ja kao poeta nisam se ni mogao suprostaviti, i nikada nisam napisao nijedan politički komentar, smatrajući da umjetnost ne smije imati doticaja ni sa politikom niti bilo kojom političkom ideologijom.
Rodila se ideja da otvorim novi blog.
Da budem neka vrsta blogerskog Robin Huda, nekog borca protiv vjetrenjača. Tada se rađa @katran. Namjera je bila da pišem samo komentare i da se istinom suprostavljam svim vrstama nehumanosti, fašizma, I svim oblicima totalitarizma.
I krenuo sam odmah žestoko, u kost.
Trpio sam udarce sa svih strana, ali nisam žalio i nisam se predavao. Danas sam ja jos uvijek tu a njih više nema.
Bas na tom prelazu, kada moj blog gdje sam kao neka vrsta poete i koji treba da zamre, a u isto vrijeme aktivan je katran i u punom zamahu, javlja mi se jedna posebna blogerica. Ona je oduševljena mojim pisanjem, pita da li je stvarna osoba kojoj pišem, ako jest blago njoj, ili je sve plod moje mašte. Pročitala je sve moje postove, predlaže mi objavljivanje, i ubjedljivo sam joj najdraži bloger, koji ima nesto posebno, nesvakidašnje, neku čaroliju u svojim pjesmama. Bezbroj komplimenata koje mi nikad niko nije tako otvoreno uputio. U medjuvremenu saznam ko je ta blogerica i samo ću reći da ne postoji bloger koji ne bi poželio da se vidi sa njom. To sam namjeravao i ja, i već sam lagano kovao planove našeg susreta. Dopisivali smo se intenzivno i susret se ubrzo trebao da desi. Jedno veče se dopisujemo i kroz priču se dotaknemo drugih blogera. Pitam da li postoji još neki bloger koji je dojmio, koji dobro piše ili se ističe nekim drugim kvalitetom.
Kaze da ima dosta dobrih a i dosta loših, ne bi nikog da ističe, osim katrana, koji je jedini bloger kojeg ne podnosi.
Nisam mogao da vjerujem sta piše, dok me u isti mah preplavi nepoznato uzbuđenje, ljutnja i bijes. Kao da me vlastita djevojka vara na moje oči. Ne mogu da vjerujem da mi to radi, tako strasno i otvoreno.
Ostao sam smiren, i kao kroz šalu pitao sta nije u redu sa katranom. Kaze da nikog ne mrzi i da bi jedino za katrana mogla reci da ga mrzi. Plima bijesa u meni samo više raste dok čitam sta mi piše, a možda sam samo silno želio da joj se katran svidi kao što joj se svidio taj prokleti poeta. I sve ona meni to priča tako iskreno, puna energije, a ja osjećam kako je gubim i puštam je da raširi krila sa mojih dlanova.
Insistiram, tražim razlog zbog čega katran tako negativno djeluje na nju. Pitam da nije nesto uradio, nesto rekao, necim je povrijedio..
Kaže, ništa od toga, ali joj je previše arogantan, prearogantan, previše umišljenj.. Ne može da objasni, samo ga nikako ne podnosi.
Bio sam u iskušenju da joj kažem da je glupača glupa i da upravo ima čast da se dopisuje sa katranom lično.
Nisam to učinio, već suprotno, podržao sam je, i rekao da sam i ja primjetio da katran glumi mangupa i da se previše folira, a da je sigurno glup ko konj.
Ipak, njoj sam se svidio kao poeta i želio sam da me takvog i zapamti, da joj ostanem u lijepom sjećanju.
Poetski blog je davno ugašen. Mi se nikada nismo ni sreli. Ona nikada nije saznala ni ko je bio taj poeta ni ko je katran. Svakako nikad ne bi povjerovala da je to jedna te ista osoba.
Kako je moguće da nekom budem i najdraža i najmrza osoba u isto vrijeme. Gdje se tu prepliću musko/zeski principi. Zar nije tanka linija od ljubavi do mržnje i zar nije istinita tvrdnja da ženama ljubav obično ulazi na uši a muškarcima na oči.
Ovo je interesantna tema o kojoj bi se mogao poseban post napisati bez ovog uvoda upoznavanja sa samim događajem.
Ti samo misliš da svim ženama ljubav ulazi na uši😊
Dobro, iskusno si se zaštitio riječju “obično”.
Previše optimistično, da ne kažem utješno, ali podržavam jer motivaciono djeluje.
Zanimljiva pričica, iako bi moja intuicija rekla da je zbog svog ženskog principa upravo sumnjala da ste Katran i ti ista osoba Oooo, itekako.
Da, iskusno sam se zaštitio riječju “obično” 😊 naravno da ima žena kojima ljubav ulazi i na novčanik 😊 dobro, šalim se i vjerujem da razumiješ, a inače ne volim da generalizujem stvari i svaku osobu smatram posebnom, čitav jedan poseban svijet.
Da smo ja i katran jedna te ista osoba, to bi mogla posumnjati vjerovatno ti, a blogerica iz price ni u snu. Ona sa katranom nikad nije nijednu poruku razmijenila a sa tim poetom gotovo da mu je u krilu spavala. Katran je za nas bio nešto posve strano, nepoznato, a mi smo bili bliski tako da nema šanse to sto ti govori tvoja intuicija. A i nema logike, vjeruj mi 😊
Ma kakav novčanik, to nije ni simulacija ljubavi😊
A, vala i takva žena – ako joj treba tuđi novčanik, to je simulacija žene.
Oči, također oči. Isto je to.
(da, da, razumjeli smo se, ovo iznad je više poruka za više očiju😊)
Ok., vjerujem. Sklona sam isuviše posmatrati kroz vlastitu percepciju.
Da, prepoznao bi ti da je sumnjala. U to sam sigurna.
Oči dakle.
Aaa, sad su mi jasnije neke stvari.
Kad djevojka pogrešno odabere, rodbina uvijek kaze, u šta je gledala, nikad sta je slušala 😊
Dakle, ipak je do očiju 😊
Odlicna i zanimljiva prica. Samo ne kontam kako se oboje istovremeno desilo. Ako sam razumio pisao si joj sa dva razlicita profila ?
Sad ce tebi @katran pokušati da objasni dobri moj NKTB. Nadam se da neće biti plaho komplikovano 😊
Sa tobom sam vec razmjenjivao komentare a imali smo i razmjenjenih privatnih poruka. Ima ovdje jos jedan bloger, zaboravih mu ime, pa ćemo ga nazvati bloger x. Sa njim, blogerom x nikada nisam razmijenio ni komentar niti bilo kakvu privatnu poruku. I sad recimo pričam ti ja sa tobom, dobri moj NKTB, i u razgovoru spomenem tog blogera x i kažem ti da mi je recimo odvratan, a tebi ne bude pravo jer ti znas da si ti ustvari taj bloger x, i nekako ti krivo sto i prema tom blogeru x ne gajim izvjesne simpatije kao što gajim prema tebi NKTB. Tako i ova blogerica nikada nije razmijenila niti jednu privatnu poruku sa katranom, ona se dopisivala sa mnom kao sa poetom, s tom razlikom što ona zaista nije znala da sam ja i katran a ja znam da si ti i bloger x. Svi mi vidimo drugačije, i ono sto ti primjetis možda ja izostavim a vidim nesto drugo sto ti nisi primjetio. Slika se ne stvara u očima, već u nama, našem znanju i predznanju, ličnim doživljajima i karakteru. Oči su samo provodnik u sklapanju cjelovitog mozaika jedinstvene slike. Tako ti je i sa nekom pričom, romanom, autor objavi djelo a svaki čitalac ima pravo da ga doživi kako hoće, i svako to djelo doživi na drugačiji način. Tako i ti imaš pravo da iz moje priče izvučeš sliku koju poželiš, a ono što ne razumiješ moraš da odlučiš srcem, pa sta ti srce kaze to će biti tačno.
Moglo bi se reći za mnoge situacije, ne samo ove tvoje, “slijep pored zdravih očiju”.
Mislim da se vrlo često dešava da steknemo simpatiju, favoriziranje, pa čak i ljubav (prema bilo čemu) na osnovu prve percepcije. I ljudi, kakvi jesmo, vrlo često, gotovo uvijek, držimo se te prve percepcije ko pijan plota, ne dozvoljavajući razumu da ponekad hladno i okrutno ukaže na sitnice kojima se prva percepcija može razbiti.
I u normalnom, ne-blogerskom svijetu, često se dešava da osobi, koja nam se sviđa iz bilo kojeg razloga, jednostavno ne vidimo ili ne želimo vidjeti neku drugu stranu osobnosti, jer ta neka druga strana (vrlo često “uprljana” nedostacima i manama) ukazuje na nas same koliko “naivno” i “djetinjasto” i “romantično” gledamo svijet oko sebe…
U konkretnom slučaju, onoliko koliko tebi smeta ili zamjeraš da je ta blogerica osudila blogera “Katran” bez da je ikad išta s njim imala i/ili komunicirala, mislim da bi i sebi gotovo jednako trebao zamjeriti što ti se dopala blogerica tako puna predrasuda. Jer, pogodila te u poetski ego, dopala ti se kvaliteta kritike, dopalo ti se da te neko cijeni na osnovu poezije koju si pisao (to mora da je bilo prije mog dolaska, jer ja te se jednostavno ne sjećam kao pjesnika), a onda, kad si uvidio da dotična blogerica ima negativan stav prema drugom i drugačijem dijelu tvoje osobnosti, pogodilo te u žicu.
Sve ovo na koncu samo dokazuje da smo svi satkani od istog materijala, krvavi ispod kože, i da nas i raduje i smeta kad budemo ocjenjivani /hvaljeni/kritizirani bez obzira bilo to argumentirano ili ne.
Odavno nisam bolji komentar citao od ovog Gracijinog
hvala, drug 😀
Bilo je to prije mnogo godina @graciasalavida, iz tog perioda ne sjećam se ni ja tebe.
Lijepo si ti ovo napisala i iz tvoje perspektive potpuno si u pravu sve sto si rekla. Mene fascinira u svemu tome jedan poseban fenomen koji teško da mogu objasniti u jednom običnom komentaru. Sjeverni i južni pol jedne te iste sfere. Mislim da sam naceo jednu veoma zanimljivu temu koju treba jos istražiti da bi se mogao donijeti validan zaključak. Ovo sto smo do sada napisali mi djeluje kao grebanje noktima po kamenoj ploči. Uopćeno, bez prodiranja do srži, do suštine. To bi trebao ja da uradim a ni sam ne znam kako, i nemam odgovora. Siguran sam da je to bio jedinstven fenomen koji zaslužuje posebnu pažnju i posvecenost.
Hvala na komentaru uz puno pozdrava 😊
Prvo da te srdacno pozdravim! Cini mi se stotinu godina proslo od posljednjeg dopisivanja.
Post je odlican, komentari takodjer, ali jedno ne skontah: ako je post bio odgovor na Vasionkin zahtjev da napises nesto o analizi zensko – muskog principa, ne dodjoh do odgovora ili zakljucka.
Ili sam ja promasila voz :).
Srdačno uzvraćam pozdrave i bas se radujem sto te vidim ovdje 😊
Mislio sam da bi ova priča, ovaj post mogla da posluži u nekoj mogućoj analizi musko/ženskih principa.
Da li kod mene kao pjesnika možda preovladavali ženski principi, dok kod istog mene kao katrana muški principi bili prenaglaseni. Isti je slučaj i sa spomenutom blogericom, gdje su preovladavali njeni ženski principi dok me gotivila kao pjesnika a možda se njeni muški principi istakli u mržnji prema katranu. Svi mi u sebi imamo svoje musko/ženske principe i na osnovu našeg djelovanja i ponašanja možemo tražiti uzroke i izvore. Ovo ja ne tvrdim, ovo je samo moje skromno razmišljanje 😊
Nadam se da si dobro i zdravo, i jos jednom puno pozdrava 😊
Heeeej, Kurtizmamaaaaa, i meni je jako drago što te vidim😊✨🧚🏼♀️
Kako ste svi, kako je djevojka mala malo veća?😇
P.S. Katrane, super precizno i koncizno pojašnjenje poente, ali ostajemo uskraćeni za vrline predominantno muškog kao i predominantno ženskog principa, kao i mane.
Paaa, ako nije previše, i to bih voljela čuti od tebe😊
Ah, @vasionka 😊
Ja sam napisao post a od tebe sam očekivao analizu, a ti se svakako bolje razumiješ u temu i sigurno imaš bolje kvalifikacije od mene koji bi samo tapkao u mraku i slutio moguća rješenja. Tako da si vise ti odgovorna od mene sto ostajemo uskraćeni za vrline i mane predominantnog muškog, odnosno ženskog principa 😊
Ako želiš da me gledaš nespretnog kako tapkam praveći analizu, vodeći se samo svojom instinktom, a ti reci, i ja ću se potruditi 😊
Evo, bas razmišljam koji me princip naveo da napišem gornju rečenicu, o tapkaju, predominantno muški sigurno nije 😊
Nije da nisi u pravu, bio bi red da se i ja potrudim.
Nudim pogodbu, ali ne odgovaram za vremenski termin ispunjenja, u smislu da će nužno biti brzo ili uskoro (ne volim obećavati, ako nisam potpuno sigurna da ću držati dizgine vremena potrebnog za to).
Počevši od sada, da otvorimo međusobni poziv za samoopisivanje predominantno muških odnosno predominantno ženskih principa unutar vlastitih struktura ličnosti. Žanr nebitan, esej i sl. i tako dalje, ali da ne moramo puno mozgati o skrivenim poentama u tekstu.
Komentator na te samoprikaze zadržava pravo da cijeni, svakako iz vlastite perspektive i percepcije, koliko su ti samoprikazi objektivni.
Predlažem i da te uratke postamo ovdje, u komentarima na ovaj post.
Može?
Dogovoreno
Plavo je muški princip, strog i duhovni. Žuto je ženski princip, nježan, radostan i senzualan. Crveno je materija, brutalna i teška i uvijek je boja sa kojom ostale dvije moraju da se bore i da je potčine.
Franz Marc, njemački slikar
Ne znam da li je to kasno ili za ovako nešto nema nekog presjeka medu ljudima koji bi bio vremenska odrednica, ali eto, reći ću – vjerovatno sam kasno shvatila da je moć ogoljen pojam sa tri slova koji može značiti ništa i puno, ako ga se ne stavi u kontekst.
Za ove potrebe skrininga vlastite ličnosti, anime odnosno ženskog principa u njoj i animusa tj. muškog principa u ličnosti, moć je stavljena u kontekst moći izražavanja – zaokruženog izlaska neke svjesne slike o sebi u samoj meni i izlaska te slike napolje, u svijet.
Odavno se desilo da znam da je vlastito samočitanje, bar u mome slučaju, moguće i vrlo prijemčivo primjenjivati sa većim ili manjim vremenskim odmakom na tekstovima koje sam napisala u stanju potrebe da ih pišem, uglavnom bez neke svjesne početne ideje ili bar bez zaokružene svijesti o poenti teksta, ukoliko neka početna ideja, kao varnica, i postoji.
Takvi tekstovi su redom poetični, lirski, epsko-mitološki, šifrovani u čemu je jasan kao osjećaj samo ton, vibracija teksta, pa vuku, vjerovatno i lažno, na ezoterijske tekstove. Takvi tekstovi su eseji započeti “ozbiljno”, a okončani u kolopletu iracionalnih ideja, gdje se miješaju svi ili samo pojedini od ovih začina – filozofija ideja (Platon), aristotelovska sistematizacija i sublimiranje, fizika, teologija, teozofija, fantazija, naučno-fantastično itd.
Pripremajući se za ovaj obećani zadatak (da li je prethodna priprema i akcija, ispunjenje zadatka, ekskluzivno muški princip?), naišla sam kod Karla Gustava Junga na pominjanje nekih od univerzalnih slika iz kolektivnog nesvjesnog koje su bile (i biće i dalje?) dio i moga prethodno opisanog pisanja.
Jezero, stajaća i čista ploha vode, uglavnom manje veličine, što prema Jungu predstavlja arhetipsku sliku ženskog principa, a u mome je pisanju uglavnom sadržavala i neku radnju vila nad/oko jezera.
Drvo, presonifukacija muškog principa prema Jungu, koje je u mojim pisanjima posebno upečatljivo kao izraslo drvo u sred sobe u kojoj boravi Gospodina K. ili kao panj sa mladićem koji u panj vatrom utiskuje slova ili mu panj služi da na njemu piše.
Starac i djevojčica, međuravnoteža muškog (starac) i ženskog principa (djevojčica), vrlo prisutni kao motiv u mome pisanju, pa bi bilo zanimljivo u tim starim tekstovima analizirati međuodnos starca i djevojčice, priču koja je oko njih dvoje ispletena, osim generalnog sjećanja da je taj odnos duboko učeći i prijateljski, za oboje.
Zanimljivo, lakše mi je precizno navesti animus karakteristike moje ličnosti, nego anima karakteristike. To ostavljam za, možda, neku sljedeću samoanalizu ili eventualne reakcije u tom dijelu na ovaj tekst. Te animus karakteristike bi bile odlučnost (brzo donošenje odluka i teško odstupanje od istih pred preprekama), hrabrost (rizično djelovanje i akcija poput moranja, moranja kojeg se ne mogu u trenutku osloboditi jer bih, gotovo, izgubila vlastitu ličnost i vrijednosti), pravednost i arbitrarnost (svjesno mi se ne sviđa, jer ne može uvijek biti, a ponovo izgleda da je tako prirodno, autentično stanje ta ubijeđenost u stav koji izričem kada sam u situaciji zauzimanje strana u gledanju na neku problematiku; ono što sam zaključila je da ću promijeniti stav, povući se, pa i izviniti se usljed argumenta koji bude dat, ali u većini slučajeva samo od osobe za koju smatram da zadovoljava osnovne etičke standarde za pitanje koje je problematizovano, a koja to pitanje doživljava podjednako važnim kao i ja – “mudru relativizaciju i ravnodušnost” ne podnosim i smatram je opasnijom od činjenja jednog, a zastupanja, govorenja drugog, možda čak opasnijom i od loše namjere).
Šta bi to bile anima karakteristike?
Glavna, pojavna (i unutra i spolja) zapravo bi bilo pakovanje koje joj je obezbijedio animus princip – ponos i dostojanstvo ženstvenosti, odnosno duboka svjesnost o ljepoti, kompleksnosti, izdržljivosti, gotovo razornoj snazi žene u meni.
Ne znam da li bi to priznale i druge žene, uostalom nije ni važno – kod objektivno fizički, zdravstveno i egzistencijalno neugrožene žene koja je i majka (možda samo kod one koja je i majka), ne može se govoriti o slabosti žene, slabosti ženskog pola. Uloga poroda novog čovjeka je toliko veličanstvena i toliko snažna da poštena i pravedna žena u sebi mora svjesno potiskivati moć koja iz toga psihološki proističe spram svih muškaraca u vlastitom okruženju, a posebno spram partnera, oca novog čovjeka. Pravi naziv za sve ostalo nije ženska slabost, nego manipulacija žene. A anima – intuicija u muškarcu vrištaće da ga suoči sa činjenicom da njegova partnerka sa ovom moći manipuliše i neće ga popustiti.
Osim ove moje glavne anime, ona se očituje i krije ispod svake odluke koju donosi animus – ona je odgovorna za to što nekako znam da ne griješim kada jednostavno znam da ne griješim, a ne znam zašto je to tako. Ona je odgovorna za zrenje decenijskog slaganja izvanjskih činjenica u meni, za nesvjesno i svjesno dugo promišljanje o tom unutrašnjem sistemu iz kojeg onda, veoma brzo i veoma odlučno iskoči odluka.
Ovaj tekst, ne samo da je zamišljen da bude, nego i jeste, oda animusu i animi.
Čudo, anima, bi ostalo skriveno i ne bi se materijalizovalo da nema animusa.
Haos (anima) bi ostao neplodan, neovlaoploćen, bez svoje uloge, onda i malefik, da nema animusa (stvaranja novog reda).
Drvo (stvaranje, rast) ne bi izraslo da ideju prijemčivu za materijalizaciju (a svaka je prijemčiva za materijalizaciju) animus nije izvukao iz dostupnih elemenata u animi (jezeru).
Animus (starac) uči i prijateljuje sa djevojčicom, animom, jer ga ona produžava u aspektu (ženstvenosti) koju nije uspio isprobati i daje smisao njegovoj prikupljenoj mudrosti, jer će je nastaviti i prenositi dalje, kroz novi porod čovjeka.
Eto, kao i obično, ovaj je tekst pretenciozan vjerovatno za mnoge dobre ukuse, ali nije ništa drugo do iskren prikaz moga animusa (pre)naglašenog mojom animom i moje anime (pre)naglašene mojim animusom.
Još u osnovnoj školi mislio sam da ću nadmudriti život kao od šale. Biće mi dovoljno samo da pročitam najznačajnije knjige najvećih filozofa i otkriću tajnu života. Već tada sam krenuo sa čitanjem i moja razočarenja su bila velika kada dodjem do kraja neke knjige a odgovora nema. U kasnijoj dobi ponovo sam čitao, misleći da kao suviše mlad nisam ni mogao shvatiti tajnu života. Međutim, odgonetke nije bilo, a život se smijao mojim planovima da ga nadmudrim.Kasnije sam shvatio da je iskustvo najbolji učitelj i da nema te knjige koja bi ga mogla nadomjestiti. Učio sam sam o sebi, uvidjao gdje griješim i nastojao se popravljati koliko je moguće. Neke greške je teško popraviti i kada smo ih duboko svjesni. Ostavio sam svu filozofiju iza sebe i učio iz praktičnih primjera. Volio bih vise kada bi recimo Kanta posmatrali kao književnika a manje kao filozofa.
Da se ja pitam čovjek bi dobio više uzastopnih nagrada za književnost, jer njegova djela jesu književna umjetnička djela, a u svakoj dobroj književnosti ima i filozofije 😊
A kako izgleda moja primjenjena filozofija pokušaću objasniti na konkretnom primjeru.
Franz Marc kaže da je žuta nježna, radosna i senzualna. To sto on kaže ja ne vidim i ne doživljavam ni radosno ni senzualno. To je možda njegovo neko vlastito iskustvo koje ne mora imati veze i uticaja na mene. Ono što ja mogu iz mog iskustva reci, je da je plava vrijednija od žute. Vrijednije su plave šljive od žutih, plava riba je vrijednija od žute.
Ako nekada budete u prilici da birate izmedju žutog i plavog kamena, znajte da je plavi vrijedniji. I u prodavnici boja skuplji je pigment plave boje od žute. Dakle, ako neko želi praviti logo za svoju firmu ili neki biznis, bolje da odabere plavu boju za svog logo, nego da to bude žuta.
Vraćamo se na rijeci Franza Marca, koje mogu biti tačne ali i ne moraju, nemamo ništa opipljivo, nemam nikakvo iskustvo da žutu doživljavam senzualno. Znaci, ta filozofija i te riječi nemaju uticaja na mene i ja tu slabo sta mogu da naučim. Zato sada prelazimo na drugog slikara, koji priča istim jezikom kao i Franz, samo se drugačije izražava. Radi se o Gustavu Klimtu, koji žutu, odnosno zlatnu, otjelotvorljuje, čini je živom i besmrtnom. Ne postoje riječi koje mogu opisati tu senzualnost, tu nježnost i radost žute kao što to čine njegova djela. Dakle, opipljivo, stvarno u njegovim djelima žuta senzualna. To je postala neka moja vrsta filozofije, stvarna djela i doživljaji a ne riječi. Istina je da ja iz Franzovih riječi nikada ne bih prepoznao senzualnost, radost i nježnost žute, kao što to intenzivno prepoznajem iz Klimtovih djela.
Mislim da bih možda mogao pisati o vlastitim iskustvima i iz tih događaja izvlačiti i analizirati vlastite principe.
Svakako mislim da mi praktični primjeri bolje leže od teoretskih 😊
Fino, primijeniš baš ono što ti najviše paše😊
Sada mi je puno jasnije, i definitivno vidim poveznice. Puno hvala!
@Vasionko, dobro smo mila, hvala ti na pitanju. Potaknuta upravo posljednjim Katranovim postovima, odlucih se i ja na pisanje :).
Djevojka je u punom smislu djevojka, 15 godina akoBogda u decembru. A mama ko’ mama, jedan dan preplasena kao srna, drugi dan jaka kao lavica.
Zamislih se i ja oko musko-zenskih principa i osobina :).
Večeras niko nije zvao
Neće ni sutra
Noć je tiha
Kao i juče sto je bila
Ostaje mi moja mala butiqa
Da pravim čarolije
Na sreću drugima
Kad si mlad trčiš i padaš, koljena ti krvava. Ustaješ i plačeš, ponovo trčiš i ponovo padaš.
Vremenom, godinama, i stečenim iskustvom, ne trčiš više, ideš polahko i oprezno, trudiš se zaobići prepreke na putu. I pored svih godina iskustva i svog silnog znanja opet ćeš nekad potući na kamen. Možda nećeš plakati i nećeš imati krvava koljena ali će više boljeti. Ne postoji put koji bar negdje nije klizav i na kojem bar negdje nećeš na nesto potući.
Budeš na nekom dnu, sa onu stranu zakona i morala. Nijedan porok ti ne bude stran. Povučeš crtu i kreneš iznova, da se gradiš i sazrijevas. Polahko odbacujes sve one negativnosti koje kao da su srasle uz samog tebe, preodgajas se, postaješ bolji, svakim danom sve bolji. Zadovoljan si samim sobom i svim onim pozitivnim sta si postigao. Gotovo da si potpuno čist, moralan i pošten. Tada, kada znaš kroz sta si prošao i sta si sada, koliko toga si uspio, pitaš se pa gdje je ta sreca, sta je cilj. Zašto uvijek još nešto fali i zasto tajna sreće života ostaje nedokuciva bez obzira koliko bili dobri. Onda ti se svi tvoji prijašnji poroci počnu smijati i zvati sebi, govoreći ti sta si sve mogao a propustio si. Zašto i dalje da propuštas i ne živiš život punim plućima, kad vec možeš. Jedan je život, uživaj čovječe u svemu, čemu bilo kakvo ustezanje. I poklekao bih ja, još večeras, čini mi se. Samo, što je nesto u meni ocvrsnulo, toliko jako da ga ne mogu savladati. Nesto sto ne znam definisati i sto me čuva od mene samog. Prvi put da se predajem, bez borbe, jer borba je uzaludna onda kad vec znaš ko je pobjednik, a najveća je pobjeda onda kada uspiješ pobjediti samoga sebe.