Večeras po prvi put pozivam u pomoć svoju vjernu Nebesku konjicu da stanu iza leđa ovo malo ponosa sto je ostalo za čist obraz.
A tebe Jeseni molim za zlatne boje preko moga lica da oni do kojih mi je stalo ne vide koliko sam slab.
Samo oni koji budu strpljivi…
Veoma lijepo.
(ponos je baš zvjerka upravljačka…)
Hvala Ti.
Hvala za sve ove godine podrške.
Za sve ono što si tolerisala kad sam griješio, i opraštala.
Hvala sto si na mojoj strani.
I nesto kontam, koliko sličnosti i koliko razlika, tvoji junaci kada ginu brzo ustanu, dok moji kada jednom poginu nikada više ne ustanu.
A ima li većeg uzbuđenja nego gledati vlastitog junaka kako gine
Ima, kada ustane jači, zreliji, veći, sjajniji.
U sjenci ostaje tajna kako jedni druge odgajamo. Kada su namjere dobre, to je kao da dotičemo sebe, ali prema drugima, svjesnima, taj dodir daje plodonosnije rezultate jer nije toliko subjektivan.
No, objektivno, nije tu bilo ni prevelike podrške, ni opraštanja, ni grešaka. Drugi ovdje, da su svjesni, konzumirali su mnogo više od nabrojanog.
A najviše ja, sebično, stvarajući situacije ili koristeći postojeće da me također odgajate u bolju ja.
Ova platforma je magična jer ima malo jezgro ljudi koji imaju rijetku priliku u virtualnom svijetu da međusobno prate intimni svijet jedni drugih kroz dobar komad vremena. U mome slučaju je to već 17 godina.
Hvala tebi.
Uzbuđenje je veće u porazu nego u pobjedi. Dugo sam analizirao i došao do zaključka da poraz/gubitak stvara veće uzbuđenje od pobjede/dobitka, i bas to uzbuđenje poraza stvara ovisnost. Možda je malo komplikovano i možda bih trebao šire objasniti, ali govorim iz iskustva i garantujem da je uzbuđenje veće pri porazu nego pri pobjedi.
Šira elaboracija nije potrebna.
U porazu, tačno je, hranimo svoju ovisnost, jer igra, ako smo skloni stalnoj potrebi utvrđivanja od kakvog smo materijala, mora i dalje da traje, stoga je nastavak uzbuđenja zagarantovan.
Situacija i predmet naše igre samo su sredstvo, srž je stalno ispitivanje od kakvog smo materijala i sa koje strane sada prići igri. U neka doba “protivnik” više nisu ni drugi ljudi, nisu oni toliko spremni, nemaju toliko vještina i inteligencije; za primjenu ovog obrasca ljudska empatija smeta, želi se hladna, neumoljiva igra za koju se pravila ne sračunavaju na Zemlji.
To je jedini dostojan “protivnik” za junake koji uvijek ustaju.
Sada, nisam sigurna, ne tvrdim, ali možda postoji prostor da se još jednom razmotri da li je pobjeda samog sebe, ta ultimativna provjera materijala, ipak stanje u kojoj (taj) porok više ne zove. Što ne mora nužno značiti da ih nema još, drugačijih, neispitanih, čučećih. Sklona sa proširivanju predmeta igre, promjeni mjesta, nezaglavljivanju u istom čvoru, da ne kažem poroku😊
Kada pomislim da nije moguće riječima objasniti i da se svakako ne bi shvatilo, ti pronađeš prave rijeci i tako jednostavno objasniš 😊
“U neko doba “protivnik” više nisu ni drugi ljudi.. ”
“neumoljiva igra za koju se pravila ne sračunavaju na Zemlji”
Ti dakle tačno znaš o čemu se radi! Ne znam sta bih prije, uplašio se tvoga znanja ili mu se obradovao 😊
Nije dobro, nije dobro imati te za protivnika, a bogatstvo je veliko imati te za saveznika.
Sada već laskaš, ali kao muškarac muškarcu, a to je opasno u mome slučaju😎
Ne znam sta je, samo znam da je iskreno i spontano, bez bilo kakvog predumišljaja 😊
I ne vidim ništa opasno u tome, možda kao oni junaci koji idu da “poginu” i ne vide nikakvu opasnost ni u svojoj spontanosti ni u svojoj iskrenosti koju bi mogli glavom da plate 😊
Glavom neće platiti, treba mi saveznika😊
Bez zeze, hvala ti.
(P. S. Znam o čemu se radi.)
Sta ti je bilo ?
Bila mi je poezija 😊