Trebala je ovo biti priča iz ulice Prote Bakovica, sa zlatom u rukama. Potpisah se u knjigu utisaka bez da sam vidio sta piše, na povjerenje, kao što bih potpisao vjenčani list ili dugoročni kredit, na povjerenje.
Potpisah tudje utiske kao svoje jer nisam mogao zamisliti da su nam utisci različiti, a jesu.
Zato ovo neće biti priča iz ulice Prote Bakovica, već priča iz ulice Skenderija, tamo gdje u sto kvadrata nemaju tri bogomolje već tri aždahe, i tamo gdje drugi potpisuju bez da gledaju ono što napišem.
Drugo lice mene koje ne prestaje da me zove, i ja mu se vraćam.
Nek’ se slegne.
“tamo gdje u sto kvadrata nemaju tri bogomolje već tri aždahe” – jel to ne volis bogomolje ?