Meditacija

Pokupih ostatke hljeba i u papučama i nečemu nalik na donji dio trenerke odvezoh se do prvog mosta da bacim ribama.

Stojim tako na mostu u dva sata noću zagledan u tamnu rijeku koja pušta nerazumljive glasove, kao da stenje i kao da se plaši same sebe i ove noći kroz koju mora da protiče.

Noću rijeke brže teku.

Svratih do velike benzinske pumpe u kojoj osim dva radnika nije bilo nikog trećeg. Uzeo sam tonic i onako u papučama i nečemu nalik na donji dio trenerke ili pidžame, sjeo pred onaj veliki stakleni portal. Radnici se negdje zagubise a sa radija se priguseno čuje pjesma gdje on njoj govori da izadje na pet minuta i poljubi onog što luta.

Mogao bih u roku od 40 sekundi anektirati kompletnu benzinsku pumpu i samoproglasiti se vlasnikom iste. Mogao bih tada radnicima da naredim da promjene muziku. Mogao bih ja i ovako u papučama promjeniti muziku ali kao samoproglašeni vlasnik bilo bi to dosta ubjedljivije.

Mogao bih u roku od pola sata biti u toploj postelji i zagrljaju.

Mogao bih u roku od tri četvrtine sata nabaviti ono što je najteže nabaviti.

Mogao bih u roku od 10 sati biti u stranoj državi o kojoj mnogi maštaju a nikad ne odu.

Mogao bih u roku od pet mjeseci napisati pjesmu koju bi svi voljeli a autor bi ostao anoniman.

Mogao bih iste sekunde trčati, plakati, smijati se..

Ne činim ništa od toga vec prestajem misliti o svemu i o bilo čemu. Muškarcima je data ta sposobnost da mogu da ne misle ni o čemu. Ulazim u blaženo stanje oslobođen svake misli i kao sa strane posmatram sam sebe, svoje ruke kako dodiruju čašu. Posmatram svoj usredotočeni pogled kao da gleda kako se priroda budi i radja a ispred samo sivilo i tama. Nožnim prstima, ne petama, našao je oslonac na obrubu stolice, i to mi se svidja.

Svidja mi se ovaj čovjek.

Svidja mi se njegova skrivena tuga koja ga prati kao nevidljivi plašt i zaštita od svakog zla.

On pojma nema, i nikada neće saznati, da ga upravo gledam dok on sjedi sam, ne misleći ni o čemu, zagledan u tamu.

Šta da radim sa njega, ako mu dopustim još više slobode, pokvarice se. Razletice se na razne strane i neće stizati ni ribama da baci hljeb.

Ako ga ogrnem još većom tugom, tom finom svilenom čipkom melankolije, biće još bolji, a ja znam da ce moći i to podnijeti, samo se pitam, zar mu nije i previše i ovo sto ima.