Sprava

Dugo me proganjala ideja da odem kod vrhunskog majstora, ili više njih, da mi naprave spravu od postojanog metala koja ne služi ničemu. Sam bih dizajnirao tu spravu i trudio se da bude što komplikovanija i misterioznija.

Onda bih sve to konzervirao i spakovao u metalni obrub veličine kutije za cipele. Našao bih prikladno mjesto i sve lijepo zakopao u rupu duboku bar 2 metra, u nadi da će neko nakon 500 ili 1000 godina naći moju misterioznu spravu i pokušati da odgonetne čemu je služila.

Onda pomislim, da će civilizacija nakon 1000 godina biti toliko napredna da će svaki stručnjak kao od šale znati da sprava nije ničemu služila, i da će odmah znati dijagnosticirati čovjeka koji je imao takvu jednu ideju, da se igra zagonetki.

A zar i naši sadašnji životi često nisu sprave koje smo sami dizajnirali, da budu komplikovani i nerazumljivi, a u suštini ne služe ničemu.

31 komentar

        1. Možda zbog toga što je gost227 vjerovatno najbolji muški pisac na ovom blogu ? i veoma ga cijenim, piše bolje nego ja, mislim, struktura i kompozicija teksta mu je puno bolja nego kod mene, samo sto su moje ideje bez premca? hahah
          Da si me pažljivo čitala znala bi da mi ne gode poređenja, čak ni onda kad me upoređuju sa najboljima ?

          1. Pa eto, uporedi ?
            Samo mislim da to nije dobro, ta sumnjičavost, jer na taj način nikada nećeš upoznati osobu onakvu kakva zaista jest, uvijek ćeš misliti da postoji nesto iza. Ja sve vjerujem sta mi neko kaze, i polazim od toga da su svi dobri i iskreni, ako nije tako, to mi se samo kaze, bez mog nastojanja da otkrijem. Najveće tajne sam saznao bez da sam tražio da ih saznam, pa i ovdje na blogu, znam najveće tajne. Jedne prilike, davno je to bilo, jedna blogerice je željela da se upozna sa mnom, i upoznali smo se, a ona je mislila da sam neko drugi, isto tako kao sto ti sada misliš. I otkrila mi je ko je taj neko drugi i jos mnogo toga, i kada bih ja sada ispričao tu priču ovdje na blogu, to bi bila senzacija ? samo, što ja nikad ne pričam i tajne umiru u meni?
            Tako i ti @raro, traži me u drugim blogerima, i nikad me nećeš naći, niti ćeš me ikada upoznati, onakvog kakav zaista jesam, uvijek ćeš misliti da je to nesto drugo od onoga što kažem ?

          2. Vjerujem ti na riječ. A nisam tražila tebe u drugima već tvoj drugi blog i mislila da nađoh, ali, eto, pogriješih. Zato kažem da ću drugi put prvo provjeriti da budem sigurna na osnovu pouzdanijih kriterija nego što je to senzibilitet i pravopis – trebala sam uzeti u obzir i druge parametre kao i to da taj blog više nije aktivan i da ga uzalud tražim.

          3. A zašto ti je to uopće bitno?
            Zašto se toliko trudiš da saznaš nesto nebitno o meni, kad postoji jednostavniji način da saznaš dosta bitnije stvari.
            Zašto sam ti uopće bitan ja? ?

          4. Isto kao što je nekome zanimljiva grafološka analiza rukopisa pa se time bavi amaterski i / ili profesionalno, tako je nekome, evidentno kome, zanimljivo utvrđivanje autorstva na osnovu predočenih tekstova; nažalost u BiH na fakultetima na kojima se proučava jezik nema ovakvih predmeta kao ni Neurolingvistike, čak ni sličnih, pa je čovjek, zainteresovan za ovu oblast, prinuđen sam da nabada znanje na osnovu internetski dostupnih materijala, a blog je zgodan za amatersko vježbanje i primjenu naučenog tim više što mogu dobiti povratnu informaciju jesam li fulila ili nisam.

          5. Dobar komentar a Neurolingvistika mi je najjača ? Mislio sam da sam ti prošlim komentarom zadao šah-mat i da se nećeš moći izvući, da ti ništa drugo neće preostati nego da me upoznaš, a ti si lagano pustila da prenoći, jer jutro je pametnije od noći, i onda elegantno sve preokrenula u svoju korist. Tako da si moju početnu prednost mudro istopila i sad kad sve pogledam vidim da si ti u prednosti ? svrha i korist, ne znam odakle pojam koristi u ovoj priči, kad su to dva sasvim različita pojma. Uvijek mi je bitna svrha i ona je primarno težište mojih razmišljanja, a korist mi je nekako prosta i jednostavna, obična dnevna matematika dostupna svakome. Kakva je svrha da tamo neko crta po plafonima i zidovima neke pećine bikove?! Taj sto je crtao nije imao nikakve koristi, ali svrha mora da postoji. Bit je prodrijeti u svrhu, otkriti je, saznati, i kad od svega toga nemamo nikakve koristi ?
            Možda bi se korist mogla nazvati ili manifestovati tim nekim duhovnim zadovoljstvom, kao igra, od koje nemamo materijalne koristi ali imamo nesto vise sto tek treba definisati i odrediti mu svrhu ? zato, nastavimo se igrati ?

          6. A što se tiče (ne)bitnosti, sad pročitah i njen divni komentar, Vasionka je dala i na to pitanje odgovor jer tebi može biti bitno ono što meni aposlutno nije bitno i obrnuto. Izgleda da često mislimo da se ovo podrazumijeva, no, izgleda, ipak ne. No, sve to skupa ne umanjuje simpatičnost posta je si donekle prilično uspješno demonstrirao fenomen beskorisnosti. No, nekome je bitna korist, nekome nije i to je ono gdje se nećemo uvijek i svi složiti, jer bi poneko dao toj spravi enigmatičku vrijednost upravo u tome što je umijeće odgonetnuti da nije ničemu služila, ali bi odgonetnuo njenu svrhu (za šta je ovo? – pa da se budale čude ?), a neko drugi automatski ne vidi vrijednost u njoj ako nema od nje koristi. Možda brkamo pojmove “svrha” i “korist”.

          7. Dug je put od tekstologije do psiholingvistike tako da se može se insan upoznati i ovako iznutra prema vani, zato i jeste bitno utvrditi ono šta je autentično njegovo, a šta ne. A “ono što ničemu ne služi” može značiti beskorisnost i nesvrsushodnost – pa odatle mi taj pojam.

            Igramo se.

  1. Ja kad sam bio mali, ja sam sa komsijom ito tako zakopao u kesi nekih stvari sa istom tom namjerom da neko za 100 godina to nadje. I posto niskmo mogil da cekamo 100 godina mi smo za 7 dana to pokusali da iskopamo. Al smo zaboravili gdje je tacna lokacija zakopanog pa smo kopali na nekoliko mjesta i nikada nismo nasli 😀

          1. Bili smo djeca..
            Mislim da ne postoji savršeniji izgovor i opravdanje od ovog ?
            Za sve izgubljene ljubavi, za sve propuštene prilike, za sve ono loše što smo uradili, za propušteno vrijeme..za sve sto smo mogli a nismo, dovoljno je reci, bili smo djeca ?

      1. Za nečije standarde bi možda moj život bio uzalud potrošen, ali mene ne interesuje nečiji standard, nego ono kako se osjećam u koži svoga života.
        Dešavalo se da u toj koži nije bio lijep osjećaj, mnogo puta, čak i u dugotrajnijim fazama; pa šta, sve bude i prođe.

        Mislim da je do onoga kakve su nam fabričke postavke, ako su uopšte izvorno takve. Kada smo veseli i ispunjeni, to se podrazumijeva, kao da je riječ o prirodnom stanju. Kada smo neveseli i kada je osjećaj takav da nam u samoj srži nešto nedostaje, to je onda nešto što se ne podrazumijeva samo po sebi, to je neprirodno stanje.
        Logično gledajući, pošteno je gledati na život i svoju ulogu u njemu tako da se oboje ili podrazumijeva ili oboje ne podrazumijeva. Ovdje dobro dođe mala korekcija one Tolstojeve sentence: Svaki je čovjek isto srećan, a nesrećan na poseban način.

        Nemoguće je logički raspravljati sa načinom na koji osjećamo u datom trenutku, datoj fazi, ali da je pošteno prema sebi doživljavati mnogo intenzivnije faze promašenosti od onih punih smisla – nije.
        I ne znam do čega je, možda je i do takmičenja sa samim sobom, ako čovjek ima zdravlje. Proći će ljeta i zime, sve to vrijeme će biti tako da osjećaj promašenosti i nesluženja ničemu preovladava, ali dolazi dan kada se to mijenja i uvijek dođe taj dan.
        Ovo nije samo lično iskustvo i lična perspektiva, to je tako.
        Ono što se ne mijenja je da život neće biti blagonaklon prema ciljevima i željama ako su ti ciljevi i želje zakovani na način da se baš moraju realizovati tako i tako. Život će ponuditi varijetete; uglavnom mnogo bolje skrojene za unutrašnji procvat čovjeka ako samo sebi dozvoli da ih vidi i da ih upozna, da im šansu.

        Uostalom, svi ovdje i svi svuda već sve znamo o ovome napisanom, ali nije loše ponoviti gradivo, koliko god puta da treba.

        1. Mogu se samo složiti sa ovim sto pišeš, i priznati da mi zadnja rečenica posta na koju se osvrcemo i nije bas najsretnija. Previše je pesimisticna i demoralizirajuca, a sam sam suprotno od toga, uvijek optimista? ljudi često komplikuju, često troše vrijeme i energiju na nebitne stvari, polazim od samog sebe? e sad, šta je nekom bitno a sta nebitno, to je opet posebna tema. Uglavnom, zadnja rečenica moga posta može se vrlo lahko krivo protumačiti, i na čitatelje može da djeluje vrlo deprimirajuce, a odgovornost je na nama za ono što pišemo. Tako da, hvala ti sto si nam otvorila nove vidike i pokazala da niko nema pravo tvrditi za bilo čiji život da ne sluzi ničemu ?

  2. Odtuda je razlika između nas i prahistorijskih ljudi, njima ne bi palo na pamet da naprave spravu koja ničemu ne služi, pa ni predmet koji ničemu ne služi, a zato ovo danas… Materijalizam, sakupljačka strast, puno ‘skupih’ stvari koje ničemu ne služe.

    Ako nastavimo ovako, neće biti uopće potrebe da naši potomci razglabaju čemu je nešto služilo. Jer smo gotoco pa beskorisni stanovnici zemlje, čast izuzecima

    1. Sve si ti to fino i lijepo rekla, ali ja opet ovu svoju poziciju ne bih mijenjao za poziciju nekog prahistorijskog čovjeka, i vjerujem da nisam jedini koji ovako razmislja?
      Greška materijalizma je možda u tome sto se čovjek prevari pa pomisli da se ljubav, sreća, zadovoljstvo.. moze kupiti, i pri tome zaboravi na davnu istinu, da su najvrijednije stvari besplatne ?

    1. Koliko god ljudi budu letjeli negdje će morati i da slete, a gdje god da slete tu ce i roviti. Nikada ljudi neće prestati da rove, ni po nebu, ni po vodi, ni po zemlji? a kada bih zaista napravio spravu uradio bih tako da ne ostane pusta, imala bi bar mene ?

    1. I ja se volim šaliti, isto kao i ti ?
      Nego, mene interesuje gdje je moj papirni zmaj kojeg si posudila i objavila na svom blogu, uz dodatke tvojih ličnih doživljaja?
      To je bio jedan od najljepših postova koje sam pročitao kod tebe, ali odjednom kao da je nestao cijeli post, kao da si sve sakrila samo za sebe. Sta se desilo, i gdje je nestao papirni zmaj ?

Komentariši