Weltschmerz

Koliko puta se desilo da tek u vrijeme sabahskih ezana idem kući. Te mlade zore su najbolje vrijeme da o jednom gradu i njegovim stanovnicima saznate i naučite najviše. Vozim se polagano a tamo na malom podzidu već sjede žene umotane zagasitim debelim šalovima i ruku sklopljenih uz tijelo kao da se vlastitim rukama pokušavaju ugrijati. Ispred jedne je drvena gajba domaćih jabuka, druga je izložila vunene čarape, a treća bez izgovorene riječi i odsutna pogleda nudi tri školjke jaja i šarene kineske igračke.

To veče sam potrošio višestruko više nego što vrijedi sva njihova roba, i stidim se toga. Osjećaj krivice cijelim putem do kuće. Gledam svog školskog druga kako žuri u fabriku, jede kiflu a u kesi nosi još par komada. Kod kuće je ostavio ženu i troje djece. Oborim pogled i volio bih da me niko ne vidi, da me niko ne prepozna. Da budem neprimjetan za studente što žure, za pekare i konduktere, za radnicu sa trafike.

Čemu ovaj osjećaj stida i krivnje kad sam proveo ludo veće udovoljavajuci svojim hedonistickim prohtjevima, i zar ne bih trebao biti sretan i veseo.

Možda su svi ovi ljudi pred kojima obaram pogled sretniji od mene.

Kada bih znao pisati, opisao bih jutarnje kapi kiše drugačije, jer istinska ljepota ne može bez primjesa tuge, i u svakom ovom kišnom, sivom i teškom jutru ima više ljepote nego na bilo kojem cjelovecernjem derneku.

10 komentara

        1. I to “svašta” što se u životu prodje ostane kao najvrijednije iskustvo.
          Jesi li jos uvijek tako radoznala kao nekad? Sigurno ne, onim intenzitetom kao prije, ali smijem se kladiti da je u tebi jos ostalo nesto od one radoznalosti, dovoljno za svasta ?

    1. De malo mašte @NKTB.
      Najveca je greška kad čovjek svijet svede na ličnu mjeru, jer ni ti a ni ja nismo mjera stvari. Zato slobodno daj prostora mašti, jer ako ti u životu oskudno daj bar onda mašti na volju. Ako ni u mašti ne možeš da se izdigneš iznad svakodnevne kolotečine, a sve ti dozvoljeno i sve moguće, kako onda da se izdigneš iz svoje svakodnevnice, pune ograničenja i prepreka. Ostaje ti jedina ljepota u tome da piješ i pjevaš, i da nesto pojedeš, ali da nije skupo. Čovjek u životu treba da teži onom što je najskuplje, pa ako to ne dokucis u stvarnom životu, uvijek imaš bar maštu.

Komentariši