Koliko puta se desilo da tek u vrijeme sabahskih ezana idem kući. Te mlade zore su najbolje vrijeme da o jednom gradu i njegovim stanovnicima saznate i naučite najviše. Vozim se polagano a tamo na malom podzidu već sjede žene umotane zagasitim debelim šalovima i ruku sklopljenih uz tijelo kao da se vlastitim rukama pokušavaju ugrijati. Ispred jedne je drvena gajba domaćih jabuka, druga je izložila vunene čarape, a treća bez izgovorene riječi i odsutna pogleda nudi tri školjke jaja i šarene kineske igračke.
To veče sam potrošio višestruko više nego što vrijedi sva njihova roba, i stidim se toga. Osjećaj krivice cijelim putem do kuće. Gledam svog školskog druga kako žuri u fabriku, jede kiflu a u kesi nosi još par komada. Kod kuće je ostavio ženu i troje djece. Oborim pogled i volio bih da me niko ne vidi, da me niko ne prepozna. Da budem neprimjetan za studente što žure, za pekare i konduktere, za radnicu sa trafike.
Čemu ovaj osjećaj stida i krivnje kad sam proveo ludo veće udovoljavajuci svojim hedonistickim prohtjevima, i zar ne bih trebao biti sretan i veseo.
Možda su svi ovi ljudi pred kojima obaram pogled sretniji od mene.
Kada bih znao pisati, opisao bih jutarnje kapi kiše drugačije, jer istinska ljepota ne može bez primjesa tuge, i u svakom ovom kišnom, sivom i teškom jutru ima više ljepote nego na bilo kojem cjelovecernjem derneku.
To je istina… Sjećam se takvih zora. Ali prošle su i bile su za nešto dobro.
Valjda smo naučili nešto od toga.
Ti tačno znaš o čemu pričam ?
Znam, znam, svašta se u životu prođe kad je čovjek radoznao?
I to “svašta” što se u životu prodje ostane kao najvrijednije iskustvo.
Jesi li jos uvijek tako radoznala kao nekad? Sigurno ne, onim intenzitetom kao prije, ali smijem se kladiti da je u tebi jos ostalo nesto od one radoznalosti, dovoljno za svasta ?
Pa mogu ti reći dobro sam se smirila, ali to ne znači da nisam još radoznala?
Kako bi bilo dosadno da nas ništa ne zanima??
Covjek je mlad sve dok je radoznao ?
Kad to prestane onda moze lagano u penziju ?
jesil pleso i pio i pjevo ?
De malo mašte @NKTB.
Najveca je greška kad čovjek svijet svede na ličnu mjeru, jer ni ti a ni ja nismo mjera stvari. Zato slobodno daj prostora mašti, jer ako ti u životu oskudno daj bar onda mašti na volju. Ako ni u mašti ne možeš da se izdigneš iznad svakodnevne kolotečine, a sve ti dozvoljeno i sve moguće, kako onda da se izdigneš iz svoje svakodnevnice, pune ograničenja i prepreka. Ostaje ti jedina ljepota u tome da piješ i pjevaš, i da nesto pojedeš, ali da nije skupo. Čovjek u životu treba da teži onom što je najskuplje, pa ako to ne dokucis u stvarnom životu, uvijek imaš bar maštu.
Nemam u planu još u penziju, mentalnu?
☺️