Susret

Dopola punog lonca zacinjene, jos mlake vode, velikom kasikom pomazuci se prstima, vadio je skoljke i stavljao ih na metalni oval ispred nas. Trazio sam jos limuna a on je osim limuna donio i svoj oronuli, pri dnu okrnjeni loncic iz kog ce piti vino.

Sjedili smo na drvenim klupama iza moje male galerije.  Ovaj prostor je preko dana bio vjerna kopija hodnika a navece bi ga pretvarali u ugodno mjesto za caskanje, dodajuci sto na rasklapanje i par jednostavnih klupa.

Nakon dugih godina tumaranja  skrasio sam se ovdje, u ovom malom primorskom gradicu na Istri.
Sve sto sam imao ulozio sam u kupovinu napustene galerije od koje i ja i on zivimo, evo vec trecu godinu.

On je mjestanin i nedovrseni student likovne akademije. Ozenio se iz Bosne i svoje burne godine ostavio iza sebe. Sada crta zalaske sunca u mojoj galeriji i moze ih dnevno dva nacrtati, ako je dobro  raspolozen.
Naslika on i druge motive, za to mu treba vise vremena i budu skuplji, sto nam se ne isplati bas da cesto radi, jer nam se bolje prodaju zalasci sunca.  Vise on to za svoju dušu. Za njegov rad ga dobro nagradim, gotovo da djelimo zaradu. Zivimo skromno i ne zalimo se.

Pomalo podrugljivo me gledao kako pedantno jedem skoljke, cisteci ih i od najmanjih vlakana algi prije nego ih stavim u usta.

Uvijek je bio u svom texas kombinezonu kratkih nogavica i tregera preko golih ramena. Duga kosa sva skupljena, vezana u rep i sa strane posjeda. Na zglobovima ruku tanke kozne naruknice i njihova simbolika koju je samo on znao.
Stopala bosa, tek ponekad dotrajale kozne papuce.

Zapalio je travu, pored slikanja jedine navike koje se nikad nije odrekao.

Jeli smo skoljke i pili domace vino u toploj ljetnoj noci.

ja- Bas me interesuje, kad pusis tu travu da li ti dolazi bolja inspiracija za tvoje slikanje?

on- Ma kakva inspiracija, to je samo opustanje. Probao sam prije, kad sam studirao, da se ono pravo napusim i probam slikati. Nije islo nikako. Smijesno mi bilo, nisam mogao odrediti simetriju i prostor, svaki takav pokusaj na kraju sam mogao samo zguzvati.

ja- Je li za slikanje  potreban iskljucivo talenat?

on- Nije samo talenat, potrebno je da se puno uci i radi, bez ucenja i rada nikakvim talentom ne mozes savladati tehniku koja je neophodna.

ja- Mislim da je talenat ipak presudan, jer uz poznavanje sve tehnike a bez talenta, to nije nikakva umjetnost. Dok uz talenat i bez poznavanja savrsene tehnike, moze da se rodi bar neka crta, neka sjena koja je umjetnost.

on- Nekad sam mislio da je taj dar, talenat, presudan, ali nije. Pokusao sam crtati zubima, prstima, ovom mojom dugom kosom. Pokusavao sam izbaciti sve iz sebe i staviti na platno, biti agresivan ili slikati suznih ociju i suze mjesati sa bojom. Nije to, to kako ti mislis.
Za umjetnost ti je potreban rad i prvenstveno rad. Kao kada covjek ide na posao tako i umjetnik, svaki dan treba da slika bar osam sati, da bi se nekad, nakon duzeg vremena, moglo naslikati nesta za sto bi mogli reci da je umjetnost.
Nemoj se ljutiti, ali mislim da sam upuceniji od tebe u vezi ovih stvari.

ja- Kako mislis?

on- Lijepo mislim. Eto ti volis knjizevnost i mozda imas talenta ali ne radis i zato nikada nista nisi napisao, a ja ipak radim i moje slike, kakve god da su, ipak stoje u tvojoj galeriji.

ja- Valjda znas da su tvoje slike komercionalnog karaktera i nisam mislio na tu “umjetnost”.

on- Njih ipak neko kupi, neko u njima prepozna nesto.

ja- Drag si mi bez obzira sto nam se dozivljaji umjetnosti razilaze.

on- Moji dozivljaji mogu se vidjeti na slikama a ti nisi nikada nista napisao i ne vidim tvoj dozivljaj tako da je tesko o tome pricati kada se ne mogu uhvatiti ni za sta konkretno.

ja- Ne bih sad da mjesamo slikarstvo i knjizevnost. Ti se razumijes bolje u to crtanje a meni ostavi knjizevnost, bez obzira sto nikada nista nisam napisao.

on- Slobodno pomjesaj, sve je to isto, umjetnost je umjetnost bez obzira koji medij koristis da se izrazis.

ja- Kada bih imao dar i kada bih znao pisati, napisao bih samo jednu knjigu. Mislim da onaj koji pise cijeli zivot pise samo jednu knjigu. Svu svoju umjetnost bih uspio strpati u tu knjigu. Slikar nikada ne moze sve reci jednom slikom, uvijek slika ponovo, uvijek se ponovo trazi.

on- Samo zaboravljas da ja i jednom slikom mogu reci vise nego ti cijelom knjigom.

ja- Sad pretjerujes. Rekoh ti, pustimo knjizevnost meni, pricajmo o slikanju.

on- Mogu nacrtati tebe covjece. Postavi tu sliku u galeriju i svako ce na prvi pogled prepoznati da si to ti, a ti se trudi i koristi sav talenat opisujuci me koliko hoćeš, opet me niko nece vidjeti onako kako ja stvarno izgledam. Nikad me rijecima ne mozes opisati kao sto ja tebe bojom mogu stvoriti.

ja- Hoces da pricamo o pisanoj rijeci?

on- Zasto ne?

ja- Mozes me nacrtati i da svako vidi da sam to ja ali niko nece vidjeti sta je u meni, moze samo slutiti. Dok ja mogu opisati sav spektar i bogastvo unutrasnjih desavanja u covjeku, sto je puno bitnije od vanstinje. U pisanoj rijeci postoji i jedna posebna carolija koja ne postoji nigdje drugo a da ti to dokazem, pitam te: Da li ti znas da si izmisljen lik?

on- Ne razumijem, sta hoces da kazes?

ja- Da li znas da sam te ja stvorio i svi te vide a u stvarnosti ne postojis?

on- Da i ti nisi pusio travu? O cemu pricas? Kako mislis da ne postojim?  Zar me ne vidis, evo
me ovdje sjedim sa tobom.

ja- Sjedis zato sto sam te svojim rijecima postavio da sjedis a mogao si i lezati da sam to htio. Dao sam ti dugu kosu i vezao u rep, u zabludi si ako mislis da je to tvoja volja. Mogao si biti i bez kose i ti ne bi primjetio razliku, svidjelo bi ti se bez obzira kako da sam odredio.
Svaku sliku koju si naslikao ne bi nikada uspio bez mojih riječi, i tu veceru koju jedes i to vino koje pijes stavio sam ispred tebe.
Bez mene bi bio nijem i svaku rijec koju si izgovorio svojom sam rukom napisao.

on- Ovo mi postaje interesantno i bas me zanima kako ce zavrsiti. Postaje mi zabavno mada ti ni jednu rijec ne vjerujem.

ja- Jesi li primjetio da ni ime nemas, da jednostavno za tebe kazem on?

Zagledao se u moje oci a onda spustio pogled na mrtve skoljke.

on- Ime bar imam i ti to znas.

ja- Izgovori ga onda ako ga imas.

Sutio je glasnije od tisine. Topla ljetna noc poput okacena platna stajala je na pola puta cekajuci da po njoj pokitim zvijezde sto su mi preostale iz buketa moje maste i sjecanja.

ja- Sada ces ustati i teturajuci, kao da si polupijan, odgegati se do svog kreveta. Usput ce ti jedna papuca spasti a ti ces se ponasati da to nisi primjetio. Znam da zelis da se okrenes i nesto mi kazes. Neces to učiniti, ni prstima listove smokve dotaci neces.
Ujutro ce sve biti isto kao da ove noci nikada nije ni bilo i nista od nje u tvome sjecanju ostati nece.

Uradio je sve onako kako sam rekao, samo sto je jos kada je ostao bez papuce i drugu demostrativno sutnuo. Gegajuci otisao je bos.
Primjetio sam da je odglumio geganje i to lose.

Bila je subota.
Prespavao sam cijelo jutro i tek se poslije podne probudio. Nisam pio kafu gdje obicno pijem vec sam se odmah zaputio u galeriju. On je ranije dosao. Nasao sam ga u pomocnoj prostoriji koja mu je sluzila kao atelje.
Crtao je galeba na nasukanoj i napustenoj brodici.

Napravio sam kafu i pozvao ga. Rekao je da nema vremena i zamolio me da mu jednu soljicu donesem u atelje. Donio sam kafu i potapsao ga po ramenu zadovoljan onim sto je radio. Uzvratio mi je iskrenim osmijehom i namigivanjem lijevog oka.

Otvorio sam galeriju, zavalio se u svoj duboki naslonjac skriven od sunca kome je trebalo jos par sati da zadje.

Pijuckao sam kafu i prelistavao dnevne novine ocekujuci prve musterije.

Nakon sat vremena usla je manja grupa Norvezana, dva bracna para srednjih godina, njihov prijatelj i jedno desetogodisnje dijete. Samo su razgledali, nisu nista kupili.

U galeriji postane zivo tek kada potpuno padne noc, tada ima puno vise posjetilaca i kupaca. Do tada sam obicno sam i rijetko imam posjete.

Momam i djevojka, drzeci se za ruke, usli su a da me nisu ni primjetili. Razgledali su slike i suvenire. Tiho pricali i malo glasnije se smijali.
Bili su stranci, taj me instikt nikad ne prevari i uvijek strance mogu prepoznati da ni rijec ne kazu.

Njihovu posjetu sam dozivio na neobjasnivo cudan nacin. Zadubio sam se u posmatranje. Oboje su bili izrazito lijepi a djevojka se isticala nesvakidasnjim sharmom i pokretima koji su me na nesto podsjecali.
Cinilo se nevjerovatno ali odnekud je znam, samo ne znam kako.

Ustao sam u namjeri da im pridjem i da zapocnemo konverzaciju, ali bas u tom momentu djevojka je ostavila svoga partnera, prosla pored mene nonsalantno me pozdravljajuci i sa ulaza galerije pozvala svoju mamu koja je razgledala susjedni ducan.

Tada je usla ona.
Kada me ugleda nestade joj osmijeha i osta da stoji vidnim iznenadjenjem okovana.

Sutili smo i gledali se duze nego je to pristojno.

Istovremeno, na tren, ote se osmijeh nasim usnama.

Bila je jos ljepsa nego  prvi put kad sam je vidio.