Zlatne ribice

Od svih mojih strasti, kahva i duhan ostaju i dalje moji najvjerniji pratioci.
Upravo sam o tome razmisljao i pravio varijacije na temu pokusavajuci povuci bar tanku crtu koja bi razdvajala strast od poroka, ili bar naci prihvaljivu definiciju ta dva pojma, koja bi isla meni u korist i bila opravdanje cesto prekomjernog konzumiranja.

Miris.
Dosjetio sam se mirisa i ubjedjivao sam sebe da u mirisu nema nista lose, a to sto se meni izuzetno dopada miris kahve i duhana moze biti samo kvalitet mog profinjenog ukusa, nikako mahana.
Degustacija ustvari bude sporedna stvar, naivni pokusaj da se miris okusi i osjeti u svoj svojoj punoci cijelim bicem, utrobom.

Onda se nasmijem i kao da budem zadovoljan tim nekim sobom koji ubjedjuje mene da je normalna stvar vise puta na dan pihnuti omiljenog parfema iz staklene bocice.

Ne mogu objasniti zasto mu ipak na tren i povjerujem..

Uzivanje prve jutarnje kahve prekinuo je zvuk zvona na vratima.
Meni rijetko ko pozvoni, a nedeljom u jutarnjim satima nikad niko. Mozda i nije tako, ali ja to ne znam, jer vise sam vremena izvan nego u ovom stanu.

Otvorio sam vrata, ispred je stajala moja prva susjeda sa svojim trinaestogodisnjim sinom.
Zena od nekih svojih četrdesetak godina, pustene kose i uvijek umornog izraza lica sa kojeg ne silazi osmijeh, i uvijek u zanimljivim ekoloskim tunikama.

Djecak je vec bio veci od nje i vrlo lijep. Cinio se zrelijim od godina koje je imao.
Nikada nije propustao priliku da me ljubazno pozdravi gdje god da me vidi a osmijeh na njegovom licu kao da je odrazavao sitnu, skrivenu odusevljenost time sto me sreo.

Sve sto sam o njima znao je to da zive sami i da djecak ima nekih zdravstvenih problema.
Svi nasi dotadasnji kontakti svodili su se na slucajne susrete i pozdrave u obliznjoj trgovini ili u hodniku zgrade.

Komsinica mi objasnjavala da ce biti odsutni cetiripet dana i molila me ako sam u mogucnosti da joj za to vrijeme pripazim na stan, eventualno jednom otvorim prozor da se stan prozraci i prvenstveno ako sam u mogucnosti da jednom na dan nahranim njene ribice koje je drzala u akvarijumu.
Objasnila mi je kako se zlatne ribice hrane i da je dovoljno da samo jednom u toku dana naspem necega kao raznobojnih sasusenih pahuljica u akvarij, i to je sve.

Pristao sam bez razmisljanja.
Ostavila mi je kljuc od stana, pozdravili smo se a ja sam im zazelio sretan put.

Vrijeme kod mene nikad ne tece ravnom linijom.
Nekad stoji u mjestu i nikakve misli nema na vidiku. Upinjem se da osjetim protok vremena, kao da cu ga ugledati poput neke rijeke kako protice pored prozora.
Gledam u plafon trazeci neobicne šare i u malenim reljefima pokusavam prepoznati neobicne slike koje bi me uputile na neku tajnu, a tajne nema, to se vrijeme samo igra sa mnom, i vara me.
Cesto mi proguta godinu, dvije, a da ja to i ne primjetim.

Zazvonilo je.
Lijeno sam se dovukao do vrata i sa zaprepascenjem ugledao susjedu i njenog sina kako mi se vec po navici ljubazno smjese i obavjestavaju me da su se vratili.

Zar je vec prošlo cetiripet dana?

Predao sam im kljuc njihova stana i uz odglumljen osmijeh lagano zatvorio vrata za sobom.

Nijednom nisam obisao susjedin stan, uopce nisam hranio zlatne ribice, potpuno sam zaboravio.

Osjecaj krivnje plavio je moje tijelo, kao vrela kahva kada dohvati kocku secera. Proklinjao sam i zlatne ribice i svoju pamet koja ih se u cetiri dana nije uspjela nijednom sjetiti.

Satirala me pomisao da ja nemam nista u zivotu sa zlatnim ribicama i nikada ne bih ni znao da postoje u susjedinom stanu da nije bilo ona cetiri dana koja su proletjela kao proljece sto proleti dok u jesen grizemo zrele jabuke i vise ga se ne sjecamo.

Otkud ja u ovako glupoj situaciji? I otkud ovoliki osjecaj krivnje koji se mogao porediti sa bolom?
Pitanja su na koja nisam imao odgovor..

Nazvao sam poznanika za kog sam vjerovao da se razumije u te stvari i pitao ga koliko dugo mogu zivjeti zlatne ribice bez hrane.
On se poceo saliti i nije shvatao da sam u problemu. Objasnio sam mu situaciju i trazio konkretan odgovor, da li ribice mogu prezivjeti cetiri dana bez hrane.
Poceo je nasiroko objasnjavati i nista zvanicno mi nije mogao ponuditi, tako da su sve opcije ostale otvorene.

Nisam od onih koji ne bi stali iza svoje greške, spreman sam za oprost i moliti, ne plasim se kazne.

Ne zelim krivicu prebaciti na drugoga i reci da je susjeda kriva zato sto je pozvonila na moja vrata. Imala je i drugih mogucnosti a ona odabrala najgoru.

Samo bih da se zna da greske ne pravim namjerno, da su uvijek splet glupih okolnosti, i da u njima nema nikakvo moje zlo.

U kuhinji sam nasao veci dio suhog kolaca, onog sto se moze kupiti na benzinskim pumpama, isjekao i pravilno poredao na tanjir, tako otisao do susjede spreman da se suocim sa bilo kakvim raspletom.

Obradovala se mojoj posjeti, zahvaljivala mi, isticala kako sam pazljiv i obziran.
Sve je djelovalo normalno i obicno. Ribice su bezbrizno plivale.
Djecak mi se posebno obradovao i veselo mi pokazivao svoj neki rekord koji je postigao u kompjuterskoj igri.

Na stolu se nasla kahva. Komsinica je sjela nasuprot mene, uozbiljila se i rekla da zna zasto sam dosao.
Brzo je maramicom dotakla vlazne oci i rekla sinu da ide u svoju sobu.

Pricala mi je da je ova cetiri dana bila sa sinom u bolnici i da nakon svih pregleda i terapija doktori nisu uspjeli naci lijek za rijetku bolest njenog jedinca, koji vise nece moci ici u redovnu skolu vec ce ga morati voditi u posebnu ustanovu.

Njen sin boluje od iznimne bolesti kostiju koja se manifestuje tako da i pri minimalnim naporima dolazi do loma.
Kaze da je vec desetak puta lomio kosti ruku i nogu, a jednom je slomio ruku u snu, dok je spavao.
Ti lomovi su uvijek bolni i zahtjevaju hitni medicinski tretman. Kosti brzo zarastu ali ostaju krhke i nestabilne.
Sinu joj je zabranjena svaka sportska aktivnost, cak i obicna voznja biciklom, jednostavni doskok sa stepenice moze biti koban i izazvati lom.

Doktori su mu davali razne lijekove i pokusavali sa mnogim terapijama ali bez vidnih poboljsanja.
Ona je napustila posao i posvetila se sinu u potpunosti.

Ustao sam i dosetao do akvarija. Iz papirne kutije prosuo sam malo suhe tvari po povrsini vode.
Ribice, kao na komandu, sve su pojurile ka povrsini.

Vani je bio lijep, suncan dan. Predlozio sam da otvorim prozor posto bih rado zapalio cigaretu.
Komsinica nije imala nista protiv i odsetala je u kuhinju noseci soljice na pranje.

Nije znala da uopce nisam ulazio u njen stan, nije znala ni da ribice nisam hranio. Mislila je da sam dosao zbog njenog sina i zato mi je ispricala cijelu pricu.

Kroz dim cigarete sam pogledao u plafon. Nisam primjetio nikakav odraz šara niti sam naslutio bilo kakav sicusni reljef.

Vrata tajni ostala su mi zatvorena.

Onaj sram, onaj osjecaj krivice koji nosimo u sebi i za koji samo mi znamo, uvijek je tezi i bolniji od bilo kojeg drugog za koji jos neko zna.

Znao sam da ce druga posjeta biti samo djecaku i samo zbog njega.
Znao sam i da necu nositi suhi kolac vec nesto drugo.

Duzan sam to njegovom osmijehu i krupnim ocima koje uvijek zaiskre pritajnom odusevljenoscu kad me vide.

4 komentara

    1. Dese se nekad neke stvari koje nam najmanje trebaju a kasnije vidimo da su bile put za nesto drugo, da nesto novo saznamo, naučimo. Bez zlatnih ribica ja nikada možda ne bih saznao sudbinu dječaka i njegove mame.
      Danas je djecak izrastao u pravog momka, osjeća se dobro i dalje mu osmijeh ne silazi s lica. Ima i djevojku, a ja se nadam da uskoro i svadba bude.

  1. Tužno, a opet na neki način lijepo jer otkriva jednu emotivnu i toplu dušu koja zna saosjećati.
    A greške pravimo svi, neko manje, neko više. Stvar je u tome
    da ih prepoznamo i priznamo sami sebi i da to pokušamo ispraviti, na neki način popraviti štetu.
    Ovo što si ti uradio je upravo to. 🙂

Komentariši