Vrata

Odmah poslije rucka zapocela je britka rasprava o mojim nocnim izlascima. Nezasluzeno sam se nasao kao na optuzenickoj klupi a otac je pricao o losim stvarima koje su se desavale posljednje vrijeme u nasoj ulici.
Branio sam se tvrdeci da nemam nikakve veze s tim, vec da imam svoje drustvo i jednostavno se nekada malo vise zapricamo i zbog toga ostanem duze.

On je samouvjereno tvrdio da poslije 11 sati navece  nista lijepo na ulici ne moze da se desi, mogu samo upasti u nepotrebne probleme a to je ono sto najmanje zeli, i vjerovatno da bi skratio raspravu, jednostavno je rekao da ubuduce do 11 sati moram biti u kuci.

Onda se desilo nesto neobjasnjivo.
Pogledao sam ga u oci i glasom kojim se cita bajka saopstio da necu doci do 11 sati.
Ovo nije bio moj glas, ni moj pogled. Citavim bicem zelio sam da se izvinem, da se nasmijem, da se skupa nasmijemo ovome kao glupoj sali.

Nesto jace od mojih zelja ostavilo me potpuno mirnog i prokleto ponosnog.

Bilo je to prvi put da se na ovako izravan nacin suprostavim ocu, covjeku kome bih dao svoje srce. Jedinom muskarcu kojem sam se i prije i poslije divio. Osobi koja je voljela svog jedinog sina vise od bilo cega drugog.

Otac me pogledao na tren, a potom spustio pogled. Cinilo se kao da po stolu gleda godove uglacanog drveta i u svojoj glavi pokusava da ih skupi u jednu cjelinu.
Tiho je rekao kako vjeruje da cu doci do 11 sati, napravio kratku pauzu, a zatim dodao, da ce vrata stana poslije 11 sati biti zakljucana.
Ustao je i otisao, oznacivsi time kraj razgovora.

Njegova zadnja recenica je znacila nas prvi mali interni rat, i nakon nje sam bio siguran da necu doci u vrijeme koje je odredio.

Bio sam osmi razred osnovne skole. Vrijeme kada se bude simpatije i osjecaji se mjesaju sa razumom. Vrijeme kada se moze povjerovati da na izvoru duge stoji cup zlata a mi bi prije komadic duge sa svim njenim bojama da poklonimo nekome nego da svo zlato neko nama da.

To vece nisam uzivao sa drustvom kao obicno. Kako je vrijeme odmicalo sve vise je u meni rasla napetost i nepoznati strah.

Oko pola 11 poceli smo da se razilazimo a ja sam zelio da se ne razilazimo i da nikada ne dodje 11 sati.
Teska koraka krenuo sam prema  svojoj zgradi. Stan se nalazio u prizemlju i vidio sam u sobama svjetlo.
Stao sam na uglu susjedne zgrade i posmatrao. Ubrzo mi je dosadilo i usao sam u svoju zgradu, prosao pored vrata svog stana i spustio se u podrumske prostorije.
Upalio sam svjetlo i docekali su me betonski zidovi i drvene letve ostava.
Gledao sam sta ljudi ostavljaju u svojim podrumima. Bilo je tu; starih bicikala, sanki, drvenih gajbi punih jabuka, tegli, i svega onoga sto ljudima ne treba a tesko im se rastati.

Onda sam u jednom podrumu ugledao najnovije skije i pokusao da zamislim osobu kojoj pripadaju. Kasnije sam po sadrzaju podruma zamisljao cijele porodice. Razocarao sam se kada sam dosao do svog podruma. Nije uopce licio na moju porodicu i nije se mnogo razlikovao od ostalih podruma.
Shvatio sam da nije mudra ideja zamisljati porodice po sadrzaju njihovih podruma. U svom podrumu nisam primjetio nijedan znak, nikakvu slutnju da cu jednom vrsiti svojevrsnu ponocnu izlozbu i smotru podruma.

Umalo mi se nije omakla epohalna recenica u stilu da “svi su podrumi slicni i sretni ili tuzni na svoj nacin a sve porodice se razlikuju od podruma…” ili tako nekako slicno.

Ostavio sam upaljeno svjetlo u ulaznom, manjem hodniku, a u ovom vecem dijelu koridora gdje sam se nalazio, ugasio sam svjetlo.
Dovukao sam se u zadnji kut i sjeo na odbaceni komad starog namjestaja.
Bilo je poprilicno mracno, ali nisam se plasio mraka ni raznoraznih babaroga, vec ovoga nepoznatog u meni. Razum mi je govorio da je ludost ovo sto cinim i sanjao sam svoj topli krevet. Obuzimao me umor i nelagoda. Noge su zeljele same da odu do stana. Pozvonio bih, usao i zaspao. Zasto mi treba ova patnja?
Znao sam da sada svi brinu za mene i da sam ih ovim svojim postupkom povrijedio.
Zasto to cinim onima koje volim?

Svi razlozi su bili na strani toga da odem u stan, i hrabrio sam sebe i opravdavao, da je to jedino ispravno i moguce rjesenje.

Na kraju krajeva ne smijem dozvoliti sebi da oca toliko povrijedim..

Demon ili andjeo u meni, koji me cuva ili navraca, nije mi dao da se pomjerim ni koraka.

Svaka patnja ima svoje razloge i onda kada su ti razlozi nepoznati i onda ako te razloge nikada ne saznamo..

Hladnoca me probudila iz polusna. Izgubio sam pojam o vremenu i nisam znao koliko dugo sam u podrumu.
U usima mi je zujala tisina.

Pridigao sam se i sunjajuci napustio podrum, ponovo prosao pored vrata stana i izasao na ulicu.

I dalje su gorjela svjetla u mom domu.

Krenuo sam pustim ulicama prema parku.
Potpuno sam zakopcao svoju jaknu, podigao nejaka ramena i ruke duboko zavukao u prazne dzepove.
Nisam imao cilj ni plan. Nisam znao ni sta zelim da postignem. Svaki sljedeci korak nije zavisio ni od cega, mogao je da krene u svakom pravcu bez mog protivljenja.
Ko i sta me vodi, i gdje?

U parku sam sjeo na klupu pri kraju i skupio se kao da me boli stomak. Vec sam se kajao sto nisam dosao kuci i vec sam bio ljut i bijesan na samog sebe.
Pocela su me muciti razna pitanja na koja nisam imao odgovor. Ujutro moram u skolu, kako cu u skolu? Sta i gdje poslije skole? Izludjivala me pomisao da pojma nemam kako ce ovo sve da zavrsi..

Jedino sto sam siguran bio je da necu i ne mogu odustati od svoje ludosti.

Poneko auto je pocelo prolaziti ulicom a i koraci rijetkih prolaznika su odzvanjali jace no obicno.
Jos je mrak ali uskoro ce svanuti a ne bih volio da me neko prepozna u ovo doba i na ovome mjestu.

Krenuo sam prema skoli.
Dok sam se priblizavao, primjetio sam naseg portira kako ulazi u skolu, prolazi kroz siroki hodnik i valjda se uputio prema kotlovnici.

Vrata su ostala otkljucana.

Tiho sam usao, popeo se stepenicama na sprat i necujno usao u svoj razred.
Nikada prije svoj razred nisam vidio ovako mracan i u ovakvoj sablasnoj tisini.

Mnogo godina poslije, nalazeci se u jednom velikom, poznatom muzeju.
Bilo je mnogo ljudi i puno svjetla a ja sam pomislio kako bi bilo da sam ovdje sam i da je mrak.
S ushicenjem sam primio sliku svoga mracnog razreda koja mi se pojavila iz sjecanja.
Muzej nema nikakve slicnosti sa mojim razredom. Zdrav razum bi svaku usporedbu iskljucio, ali dozivljaj u meni je tu slicnost prepoznao, na moju radost.
Nasmijesio sam se i dosao do zakljucka, da je  pored velikih umjetnickih djela kojim se muzej ponosio, i koja smo svi mogli da vidimo, to vece muzej imao i jedno malo, sicusno umjetnicko djelo, koje je samo meni bilo dostupno i koje sam samo ja vidio, sliku svoga razreda..

Nisam zelio ni na koji nacin da budem otkriven pa sam se kretao vrlo pazljivo, gotovo zadrzavajuci dah.
Da me otkriju i pitaju zasto sam tu u to vrijeme, sta bih mogao reci?
Da mi je ovo skloniste?
Niko ne bi razumio a ni ja ne bih mogao objasniti..

Sjeo sam na pod u dnu razreda blizu vec mlakog radijatora.
Rukama sam obgrlio koljena i privukao sto blize licu.
Sve je na mene ostavljalo drugaciji dojam no obicno; Velika tabla na rasklapanje, i klupe, i prvi obrisi zore na prozorima.
Bio sam umoran i pospan. Glad je nestala, ali pojavila se jos uzasnija. Glad za odgovorima, prepoznavanjem, smislom..
Pruzio sam noge i prepustio se toploti radijatora pored mene.

iz velike daljine se priblizavao kikot trijesca. Mahovina se poput meduza odvajala sa kore drveta i u savrsenom luku padala meni na dlanove. Mati je pjevala djevojacku pjesmu, njezno me cesljajuci, a ja sam uzalud pokusavao da se okrenem i vidim joj lice. Kitica sumskih jagoda kao niska bisera poredana na trupu tanke divlje trave. Zaboravio sam podmazati lanac na biciklu. Boje, mnostvo boja sto se prelijevaju u zvuk i miris.

Lagano sam otvorio oci i trenutno bio prestravljen kada sam ugledao da je vani vec dan.
Umro bih od stida da me je neko otkrio kako spavam na podu. Kroz prozor sam vidio da su neki ucenici ispred skole. Napustio sam ucionicu i neprimjecen otisao u toalet.

Osjecao sam se prljavo.
Umivao sam se i pokusavao da dovedem kosu u bilo kakav red. Culi su se glasovi ucenika i njihovi trceci koraci po stepenistu. Jos sam malo sacekao, potom izasao.

Skola je vec bila puna djaka. Pozdravljao sam se oborena pogleda i kao u nekoj zurbi. Niko nije znao za moju tajnu a ja sam volio da ta tajna nije ni postojala.
Bilo me stid svih mojih skolskih drugova. Posebno me bilo stid onih par djevojcica sto su u meni vidjele kao neku simpatiju.
Sram me bilo moje profesorice jezika koja je vjerovala u mene i koja me isticala za primjer. Na njenom casu nisam se usudio da je pogledam u oci ni za tren.

Ne znam kako sam izdrzao taj dan u skoli, samo znam da sam prozivio ogromnu nelagodu i mucninu koja se povecavala kako se blizio kraj nastave. Nisam znao sta i kuda poslije skole.

Napokon je zvono oznacilo kraj i zadnjeg casa.
Koliko sam zelio da sto prije zavrsi nastava toliko je u meni rasla panika koja je sazrijevala u tugu moje nemoci.
Izlazio sam iz skole poput iscrpljenog mjesecara, bez volje i motiva.

Ispred skole je stajao otac.
Velik kao stijena.
Velik kao ljubav.

Gledali smo se.
Pozvao me blagim pokretom glave.
Krenuli smo skupa.

Nismo pricali.

Kao slucajno, kao da nista nije bilo, pitao me kako je bilo u skoli.
Odgovorio sam, i bio neizmjerno zahvalan sto me nije pitao teza pitanja kojih sam se pribojavao, vec ova ciji odgovor su samo formalnosti i koja postoje ponekad samo radi postizanja komunikacije.

Dosli smo kuci.
Na stolu me cekao spreman rucak.
Nakon rucka me cekala moja soba i moj krevet.

Poslije te noci mogao sam doci kuci kad zelim.
Dobio sam neogranicen izlaz.
Vrata nikada nisu bila zakljucana, bila su otvorena i te noci kada nisam dosao.
Ipak, cijele te godine sam se trudio doći kući do 11 sati.

Nikad mu nisam uspio reci i pokazati koliko ga volim.