Dzibuti

Popodnevne setnje gradom cesto sam pretvarao u nehoticne meditacije i ugodno osamljivanje krecuci se bez odredjenog cilja.
Znao sam satima lutati nepoznatim ulicama velikih gradova mimoilazeci se sa ljudima i citavo vrijeme biti i osjecati se sam.

Ponekad, kad bi se noge zamorile, sjeo bih u gradski autobus i kruzio gradom bez smisla, tupo zureci kroz prozor.

Tako sam jednom bez ikakve namjere dosao na aerodrom, usao u zgradu, i u restoranu nasao mjesto pored velikog staklenog zida, sjeo za sto, i satima ispijao kafe gledajuci kako slijecu i uzlijecu avioni.

Ljude oko sebe nisam primjecivao i nisam razmisljao o njima. Nisam razmisljao ni o avionima, ni o cemu nisam razmisljao, a osjecao sam se kao da o svemu razmisljam, i kao da to sve stane u jedan momenat. Upravo taj jedan momenat sam sa uzitkom ponavljao satima.

Odnekud se pojavio i lagano prema meni priblizavao potpuno bijel avion.
Stao je tacno ispred mene, kao da ga gledam sa neke krotatnice kroz ogroman prozor. Privukao je moju paznju i pomno sam pratio sta se desava. Prisli su mu neki ljudi i prikopcali na njega razne kablove. Jedan covjek se popeo u avion i vidio sam kako ulazi u kabinu a poslije i kako se krece trupom aviona.

Poceo sam da se brinem za ovaj avion, da osjecam neku prisnost i nepoznatu vrstu pripadanja.
Taj dan sam vidio mnogo aviona, i vecih i ljepsih, ali ovaj je zadobio moje simpatije a razlog tome mi je ostao nepoznat.

Nikada ga poslije vise nisam vidio, i pojma nemam gdje je sada, ali ostala je ona britka crta naseg prepoznavanja koja ni danas ne gubi na svojoj ostrini.

Upitan je karakter ljudskih osjecaja prema stvarima, masinama, i opcenito je upitna emotivna validnost takvog odnosa. Ne ulazim u analizu te vrste, ali znam da nikada prije a ni poslije nisam osjetio nista slicno i nikada neki predmet, stvar, nisam dozivio na taj nacin, kao zivo biće.

Bezimenog aviona se i danas sjecam.

Druge prilike sam se nasao na hipodromu. Bio je obecavajuci suncan dan. Sjedio sam na galeriji, gdje je bilo manje ljudi, i nije bilo guzve kao u unutrasnjosti tribina gdje su bili redovi onih koji su zeljeli da sreca prepozna bas njih, dok su stajali ispred mnogobrojnih saltera da uplate svoje opklade.
Pijuckao sam svoje pice, pogleda uprtog ka horizontu i nisam obracao paznju na desavanja oko mene.

Odlutao sam negdje u svojim mislima i ponovo bio potpuno sam. Godi mi ta bezvremenost i imunost  o spoznaji protoka vremena.

Na rasporedu je bilo trinaest utrka taj dan, a Dzibuti je ucestvovao u devetoj. Sve to nisam znao dok iznenada u moju svijest nije dopro glas sa razglasa oficijelnog spikera koji je najavljivao sljedecu trku i pomenuo njegovo ime.

Nestrpljivim pogledom sam sarao  stazom dok nisam po rednom broju prepoznao Dzibutia, tog prelijepog konja.
Nikada se prije ni poslije nismo vidjeli i nikada jedan konj nije privukao toliko moje interesovanje.

Desi mi se tako naprasno bljesak emotivne empatije koji me dugo drzi i ne napusta.

Neobjasnjivo mi je sta me privuklo bas Dzibutiu, pored tolikih drugih konja, cime i na koji nacin me pridobio.
Siguran sam da je i on nekim svojim konjskim osjecajem dozivljavao na svoj nacin isto sto i ja, i znao da negdje u publici sjedim i upravo ga gledam.

Dzibuti je za mene bio pobjednik, bez obzira koji ce po redu proci kroz cilj. Njega i mene takve trke nisu ni interesovale, mi smo vodili trku sa vjecnoscu i upadali u prostor gdje vrijeme stoji.

Pobjeda nije kada prvi prodjes kroz cilj. Pobjeda je kada cilj prvi prodje kroz tebe,

U mom gradu ima malo mjesta gdje bih mogao odlutati i okusiti onu samocu gdje se druzim sam sa sobom.
Uvijek takvi moji pokusaji budu ometani pozdravima i kratkim dijalozima sa mnogobrojnim poznanicima.

Setao sam pored rijeke i sjeo na klupu.
Pored mene je prosao stariji covjek u novim cipelama.

Izvadio sam list papira i pokusao napisati pjesmu. Ne znam pisati pjesme i uspio sam napisati samo pola neke moje zamisljene pjesme.

Onda sam od tog papira napravio brodic i spustio u rijeku.

Druga polovina pjesme je ostala u meni.