Velika soba

Ocekivao sam procvali hadzibeg kosmatih listova na dnu pokaldrmljene avlije kako u hladovini za njega stvorenoj bude znak raspoznavanja vremena koje je proslo i moga djetinjstva.

Duz cijele ograde u pravilnim razmacima rasuo se grm ruzice cije sam latice brao i cije svijetlo rumenilo cvijetova nikada ljudska ruka nece uspjeti prenijeti na platno. To ostaje pohranjeno u djecijim prsima da bude putokaz kada se zagubimo u obilju mirisa i okusa koje nismo sanjali.

Iza kuce rasla je bezimena loza iznimno lijepih i rijetkih cvijetova, koji su se svakim danom sve vise propinjali i kao da su htjeli dokuciti do prozora tadasnje moje sobe, da mi se pokazu, da ih primjetim. Primjecivao sam ih ali to nisam pokazivao, a koliko stvari covjek primjeti a to ne pokaze i ne sluteci da je nekome to bitno.

                                                                             ***

Dosao sam kuci, nakon dugo godina u potrazi za srecom do koje mi je uvijek nedostajao posljednji korak.
Docekala me avlija zarasla u korov i oronula prazna kuca.

U dvoristu nepoznata zena bere zaru, upitno i iznenadjeno me gledajuci i ne sluteci ko sam ja. Samo sam se osmjehnuo, a njoj bi bilo sigurno neugodno da je znala da se nalazi u mome dvoristu.

Dok sam ulazio u kucu nedefinisan osjecaj kao da je umjesto mene prepoznavao okolinu za koju sam ja davno izgubio interes ali ipak dozivljavao kao neku pripadnost meni.

Donji sprat se sastojao od malog hodnika i kupatila, zatim velikog hodnika u kome su bile stepenice za gornji sprat, i cetiri sobe.
Svaka od tih soba je imala svoje ime.

Usao sam u onu koju smo zvali dnevna i koja nije licila na sebe. Odlozio sam stvari i legao na kauc. Trenutak kasnije vec sam spavao.

Probudio sam se pred zalazak sunca, otvorio prozor i udisao zrak mirisa domovine.

                                                                            ***

– Ma jesi li to ti?!

Zacuh veselo cvrkutanje moje komsinice Hanke, zivahne zene u jeseni svoga zivota, sa sjeverno bijelom kosom i stapom za podupiranje u lijevoj ruci.

– Kako si mi kono, ja sam nego sta sam.

– Odmah sam te prepoznala, nisi se nista promjenio. Znas, nevjesta mi malo uzbrala zare, tu kod tebe, i kaze mi nakav covjek prodje i udje u kucu, a ja se pitala ko bi mogao biti, kad to ti. aaa.. otkat te nisam vidila.

Sunce je vec zaslo, a gore na polovini neba su se jos vidjele njegove zrake kako obasjavaju prostor gdje nema ljudi, tek poneka ptica.

                                                                           ***

Cim se udje u kucu, udje se u mali hodnik, a pravo naprijed je kupatilo. Mali i veliki hodnik dijele velika dopola staklena vrata kakva se vise nigdje ne prave.

U velikom hodniku su cetvera vrata od cetiri sobe. Po jedna lijevo i desno i dvije ispred.

Vrata lijevo su od spavace sobe a desno su vrata od kuhinje. Ispred desno je dnevna a ispred lijepo je velika soba.
Iz kuhinje se moze uci u dnevnu posebnim unutrasnjim vratima, dok se u spavacu i veliku sobu moze uci samo iz velikog hodnika i samo na veliki hodnik izaci.

Malo sam razgledao sobe i nista nije bilo kao prije. Sve su bile drugacije uredjene i imale drugaciji namjestaj, osim velike sobe, koja je jedino ostala gotovo ista.

U ovoj kuci je zivjelo mnogo ljudi a velika soba je sluzila kao centralno mjesto pri znacajnim dogadjajima. Tu su se radjala djeca i dovodile nevjeste kada bi prvi put usle u kucu.

Vazni gosti bi obavezno bili primljeni u velikoj sobi a tu je bilo i centralno mjesto kada je zalost u kuci i kada bi se odrzavali tevhidi.

Karakteristika velike sobe, osim sto je najveca, bilo i to sto je sav namjestaj u njoj radjen rucno i po mjeri. Velika secija je dosezala od zida do zida duzinom od sest metara, ukrasena tvrdim jastucima koji su sluzili kao naslonac. Najkvalitetniji cilimi su bili tu prostrti i jedino sam u velikoj sobi osjetio onaj miris kao nekada davno kako je mirisala kuca.

Mnogi rucni rad; vezeno, heklano,  je krasio stolove, komode i ostale dijelove namjestaja, a meni se posebno svidjale presvlake, jastusnice, za tvrde jastuke, rucno radjene sa prelijepim cvijetnim dezenom.

                                                                               ***

Sutradan sam nasao covjeka da pokosi travu u cijelom dvoristu i sve sto ne treba izbaci van.

Moje komsije su se srdacno pozdravljale sa mnom pitajuci me o svemu a ja sam nastojao odgovoriti sto sam bolje znao.

U pozadini svih pitanja je bilo pitanje da li namjeravam zivjeti tu ili mislim sve prodati. Na to pitanje ni sam nisam znao odgovor, ali sam znao da sam cvrsto odlucio da avliju i dvoriste uredim kao nekada, mada avlija vise nije imala kaldrme vec je bila betonirana.

Svi su me ubjedjivali da takav grm ruze ne postoji kakav sam im opisao, i ako postoji da ga nema ovdje, i da je nemoguce da hadzibeg uspije na onom mjestu na kom sam ja htio da bude. Hadzibeg je vrlo muhanat, govorili su mi. i tesko da bi se primio.

                                                                               ***

Popeo sam se  na sprat i bio u sobi u kojoj sam proveo djetinjstvo. Sada je izgledala potpuno drugacije i cudno mala. Sasvim malo sam toga mogao prepoznati od stvari sto su ostale, ali u hodniku na spratu jos je uvijek stajala velika karta starog kontinenta, ista kao ona sto se koristila u skolama, i na nju sam nekada bio vrlo ponosan.

                                                                               ***

Prolazili su dani. Komsiluk se brzo navikao na mene a i ja na njih, uprkos rijetkim susretima. Pokusavao sam nekako organizovati zivot i imao sam promjenjivih rezultata u mojoj namjeri.

Odusevljavali bi me komadi vremena kada bih u kuci pronalazio sitnice koje su me vracale u  djetinjstvo i pravile sponu sa mnom sadasnjim. Nekada bi to bio mlin za kahvu, nekada uvehle slike na kojima vidim draga lica i kao da se ona na njima trude da mi naprave osmijeh na usnama. Kao da me odnekud iz daleka pozdravljaju.

Noci sam provodio u razmisljanjima o sebi nekadasnjem i sadasnjem, trazeci medjuprostor koji se negdje zagubio pa mi nedostaje kontinuitet moje licnosti, poput neke dimenzije na dohvat ruke koju trebam samo dotaci pa da prepoznam sebe iz ondasnje moje djecije perspektive.

Zudio sam za tom cednosti i bezbriznosti sedmogodisnjaka koji se divi geografskoj karti velikog formata i koji u svojoj pidzamici veselo skace po krevetu i zaspe cim legne i sklopi oci.

Tog takvog sebe sam htio prepoznati negdje duboko i sada, ali razni zvukovi i pokreti savitljivi me uvijek ometali i uvijek mi branili da se priblizim dovoljno blizu da sve svoje periode spojim u jedno bice, isto kao da je ta priroda sedmogodisnjaka zasticena posebnom opnom i stoji tako nedodirljiva u meni kao progutan dragi kamen.

                                                                                ***

Dosao je ramazan i zaista se osjeti ta atmosfera posebnog mjeseca u mojoj mahali.

Onog mene sedmogodisnjaka nana je drzala u krilu i govorila kako je 27. Noc posebna Noc vrijednija od hiljadu mjeseci i Noc u kojoj se ispunjavaju zelje i sta god ko pozeli bude mu ispunjeno.
Treba samo biti budan i cekati kada ce se nebo otvoriti, a ono se sigurno tada otvori, ali to ne moze svako da vidi.

Gledao sam u nebo i otimao se snu. Jos od tih dana se druzim sa zvijezdama i cekam da se nebo otvori. Nisam imao posebnih zelja, vec mi zelja bila da vidim kako se nebo otvara.

Tada sam znao i bio siguran da se nebo otvara i da ce dopustiti da ja to vidim, da ugledam bezbroj meleka kako izlaze kroz otvoreno nebo, lahki i leprsavi. Uvijek sam prije toga zaspao, ali i u snu sam znao da tada otvoreno nebo gleda mene kako spavam.

Kada bih se ujutro probudio i vidio zatvoreno nebo bilo bi mi krivo i ljutio sam se na samoga sebe sto je ono stajalo cijele noci otvoreno radi mene a ja spavao.

                                                                                  ***

I danas je 27. Noc i svega se sjecam. Odlucio sam da postim.

Citav dan sam bio u izuzetno dobrom raspolozenju i post mi uopce nije bio tezak vec mi pricinjavao zadovoljstvo.

Za iftar sam pripremio sve onako kako treba; od tarhane do kadaifa.
Iskreno sam se radovao ovoj maloj svecanosti.

Sto je bio pun i veselio sam se svim ovim domacim jelima koja vec dugo nisam jeo.

Bio sam u kratkoj nedoumici; da li prvo da zapalim duhan i pijem kahvu ili jedem. Odlucio sam sve ispostovati kako treba i kahvu ostaviti za kraj.

Poslije prve kasike tarhane krenula mi je suza.
Nisam vise mogao jesti a suze su krenule kao nikada do tada.
Par njih je palo u tanjir u kome je bila tarhana.

                                                                                  ***

Kao da se nesto otvorilo u meni i sve neisplakane suze su htjele odjednom sada da izadju iz mene.
Plac je prerastao u grcanje. Gusilo me u grlu a niz lice  tekle suze. Mislim da nikada nisam bio otvoreniji sam prema sebi.

Otvoreno, bez stida sam plakao sam sa sobom, a unutra u meni, kao da se neko zelio nasmijati svemu tome.

Nije to bio zlonamjeran smijeh, vec nesto kao smijeh sedmogodisnjaka kada u nekoj igri pobjedi nekoga puno starijeg od sebe.

Ustao sam i krenuo u kupatilo da se umijem. Kada sam izasao u hodnik, vidio sam da su vrata velike sobe sirom otvorena.

Zatvorio sam ih i razmisljao dok sam se umivao kada sam ih to ostavio otvorenim, jer su sva vrata svih soba uvijek bila zatvorena.

                                                                                   ***

Kada sam se vracao iz kupatila stao sam u hodniku.

Vrata velike sobe su ponovo bila sirom otvorena.

Mehkim korakom sam usao u veliku sobu. 

Vec je pala noc.
27. Noc.
Noc kada se otvara nebo.

Vrata iza mene su se sama zatvorila…

28 komentara

  1. “…koliko stvari covjek primjeti a to ne pokaze i ne sluteci da je nekome to bitno.”

    “Nisam imao posebnih zelja, vec mi zelja bila da vidim kako se nebo otvara.”

    Neobično lijepe misli ponikle u obično lijepim rečeničnim konstrukcijama. Da, Hadžibeg je muhanat cvijetak, također neobično plavkasto lijep.

    1. Kuca je vec prodata. Dugo sam se dvoumio i pokusavao naci optimalno rjesenje. Velik je to objekat na veoma atraktivnoj lokaciji. Potrebno je zaista puno sredstava koje nisam imao da bi se to sve modernizovalo. Tako da sam nasao invenstitora koji ce ovdje ako Bog da sagraditi novi, multifunkcionalan moderan objekat u kojem cu i ja imati svoj dio. Dobio sam ponudu koju nisam mogao odbiti. Moj uslov je bio da osim novca dobijem i jedan dio novog objekta za sebe, a investitor je izasao u susret svim mojim prohtjevima.

  2. A ja sam se zaljubila u tvoj post koji me je podsjetio na neka moja dvorišta i cvijeća iz djetinstva i naravno kuće. Jednoj odem ponekad, a u drugoj budem kad sam u BiH, ali nažalost nemam vremena da sadim hadžibeg i brinem se oko njega, jer hoće pažnje i ljubavi ko malo dijete. Malo je 10 dana za to, malo.
    Jednom kad budem imala vremena, neće biti snage… Ostat će moj hadžibeg u mojim snovima izgleda.

  3. …nekome lijek, a nekom droga…

    Lijep post. Posebne su slike u sjećanju, koje niko ne može naslikati niti ih obojiti bojama drugačijim od onih kojima smo mi zrcalili u trenutku dok smo rezbarili sliku svojih uspomena.

  4. Meni je uvijek bilo čudno kako to da nam soba u kojoj smo odrastali, provodili djetinjstvo i koju smo zvali svojom, kada joj se jednom vratimo, izgleda tako mala, poput kutijice.
    Jesmo li je stvarno toliko prerasli ili je tu nešto drugo po srijedi?

    1. Prerasli smo svoje sobice u kojima smo odrastali. Prije nam je naša soba bio cio svijet, a kasnije smo upoznavali nove svjetove, nove vidike i horizonte, pa kad se jednom vratimo u sobu svog djetinjstva tek tada shvatimo koliko je zapravo mala i koliko se nekada nama činila velika😊 isti slučaj je i sa mnogim drugim stvarima, vremenom covjek odrasta, upoznaje mnoge stvari i stiče nova znanja, pa se čudi sam sebi kako mu je nekada nesto bilo veliko a kasnije sazna pravu veličinu stvari.

Komentariši