Bilo ih je 30. Sve probrani mladi momci puni snage. Stoje mirno dok lagano šetam ispred njih.
Ja sam onaj koji najbolje pravila zna i onaj koji po potrebi pravila igre određuje. Oni to znaju i prate me, sigurni u pobjedu.
Zastanem, prodornim glasom izdam komandu, a oni, svi kao jedan, u djeliću sekunde, okrenu se za 180 stepeni.
Zasto me tako bezpogovorno slušaju?
Zašto ne posumnjaju u mene?
Gledam ih, mirne i uspravne, okrenuti leđima.
Tiha tuga me obgrli kao membrana u koju je omotana spoznaja da mogu da utičem na ljude i da ih potcinim svojoj volji.
Okrenem se i odšetam, ostavljajući ih onako uspravne da cekaju i da počnu razmišljati zašto se nalaze u tako smiješnom položaju.
Mozda će se pravdati pravilima igre, možda su samo vjerni i odani. A možda nikada neće saznati otkud oni u takvom položaju, i pogotovo neće znati da li su to oni sami za sebe birali ili neko drugi umjesto njih.
Poslije, nakon dugo vremena, i mene su ostavljali da stojim i cekam, a kad se okrenem tu nema nikog. Da li su to samo bila takva pravila igre, ili sam bio isuviše vjeran i odan. Dragi ljudi, oni kojima sam vjerovao i sa njima bio siguran u pobjedu, jednostavno ih nema, negdje su nestali i ostavili me uspravnog i mirnog.
I pored toga što sve znam, jer imam oči i na leđima, i dobrovoljno cekam, samo da neko drugi pobjedi, prihvatam poraz za sebe ako cu time bar malo usrećiti nekog drugog.
I pored svega toga, uvijek ostaje pitanje zašto?
Nekad je čovjek odan i vjeran jer podsvjesno želi da i njemu tako neko bude vjeran i odan. Dakle, iz sebičnih razloga tj. koristi.
Nekad iz dužnosti jer je tako istreniran i naučen, da ne kažem izdresiran. Ni tu nema plemetitog ni autentičnog vlastitog uvjerenja.
Nekad je takav jer je u njemu taj dio takav, neiskvaren, sam po sebi pa ni on sam ne zna zašto pa sve i da hoće i može, nešto mu u njemu ne bi dalo drukčije.
Nekad je takav zbog svega toga pomalo i jer se trudi biti takav (i zna zašto ako je dovoljno iskren prema sebi), ali ovo je najsloženije da se (samo)objasni.
Nekad je odan i vjeran jer nema potrebe biti drugačiji, ili nema iskušenja da bio bilo sta drugo osim vjeran i odan. Uglavnom slažem se sa ovim sto si ti rekla i vjerujem da je svega tu pomalo a najviše onog dijela u njemu sto mu ne da drugacije ?
Pored odanosti i vjernosti mene vise zanima onaj momenat kada čovjek osjeti i doživi da ima uticaj na pojedine ljude, pa ih po svojoj volji moze učiniti i odane i vjerne, može ih učiniti i poslušne, ali taj ga doživljaj rastuži i nikad takvu situaciju ne koristi. Mozda bi bilo normalno da se čovjek raduje spoznajom da moze imati uticaja na druge, a ne da zbog toga bude tužan. Međutim, kada znaš da mozes uticati na druge, tada, i pored toga što taj uticaj nisi koristio, sve sto se desi loše krivicu ces pripisivati samom sebi, i onda kada nisi ni najmanje kriv. Znao si, mogao si, zašto nisi, sta god da krene po zlu, kriv si. A to je teret veliki ?
Ne mislim da čovjek može imati utjecaj na to da učini drugog vjernim i odanim. A zašto to ne mislim? Jer su vjernost i odanost osobine (stanja?) motivirana intrizično, pa makar to bilo iz altruističkih ili egoističkih pobuda.
Ono na šta se ekstrizično može utjecati je strah i poslušnost, ali to je daleko od vjernosti i odanosti.
Ovo sad sto pises @raro više mi liči na neki prepis naučnog teksta a ne tvoj vlastiti doživljaj, a možda ja griješim i sigurno da nauka bolje od mene zna ? Ono što ja znam puno je apsurda, nelogičnosti i neobjasnjivih stvari, valjda je i istina sama takva a i to je apsurd jer takva ne bi trebala da bude ? Moje lude teorije mi govore da žena može biti vjerna i odana i kad prevari muškarca, isto vazi i za muškarce ?
Javlja mi se pitanje razmišljaš li o tome da li možeš da “pređeš” nekome preko prevare ili pokušavaš sebe da opravdaš? Ili, ipak, i ti to samo teorijski razmatraš?
Mozda zato sto zivis u uvjerenju da si ti onaj koji najbolje pravila zna, a jednostavno nisi u prilici da odredjujes pravila igre 🙂
Svi mi imamo i živimo neka uvjerenja, pa tako i ja. I onda kada izgubimo, budemo poraženi, i tada vjerujemo da smo pravila najbolje znali i cesto ne želimo prihvatiti da postoje pravila iznad svih nas. Trudim se jedino da u igri gdje sam ja a nasuprot mene drugi čovjek, budem u prilici da pravila najbolje znam. Moj život, moja pravila ? Za druge ljude i druge igre nisam, niti želim, biti u prilici da određujem pravila ?
Inspirisao me Rarin komentar (koji u ovom času ne pročitah ni dopola).
Zato što isti prepoznaje istog. Vjeran i odan podsvjesno istražuje kod drugih te osobine. Ako se ko pokaže vjernim i odanim, poraz je i lična pobjeda. Nešto poput: Pa, zaista nisam sam.
Sve mislim da ces se ponovo vratiti sa komentarom (dok pročitaš i drugu polovinu ili tome slicno) pa da ti uzvratim komentar. Ovako mi ostalo nedorečeno i očekujem još, a tvoje mišljenje je bitno..
Pa, ne znam, meni izgleda kao da sam se dorekla u komentaru.
Ne znam šta je ostalo nedorečeno da bih znala šta je potrebno dopuniti.
Draga @raro, razmisljam ja o svemu, ponekad kao za novogodišnju noc kada uz prasak najveca kugla pukne a iskre vatrometa prsnu na sve strane, tako i moje misli obasjaju nebo u svim pravcima ? ne radi se tu o pravdanju samoga sebe niti o prelaženje bilo čega. Jednostavno je, odani i vjerni jedno drugom mogu biti i oni koji nikada neće biti skupa i koji se možda nikada neće ni vidjeti, eto toliko daleko moze da dobaci moj vatromet u svojim razmišljanjima ?
Naravno da mogu, ali ne mislim da je to zbog međusobnog utjecaja jednog na drugo jer vjernost i odanost upravo i nastaju onda kada svaki utjecaj prestane. Zato što su vjernost i odanost izbor i lična odluka čak i u onim momentima kada jako sumnjamo u nekog, ali smo, ipak, izabrali ne nužno da mu vjerujemo (to je sad ovdje sporedno), već da mu budemo / ostanemo odani i vjerni.
Zanimljiva mi je ova novogodišnja noć iz komentara upućenog Rari, pa ću ispričati jednu.. neka bude anegdota iz jedne noći koja je bila blizu novogodišnje noći jedne godine.
Izlazim iz busa, hladno je, večer je i żurim doma zbog hladnoće. Dok se to odvija, potpuno sam ok., osjećam se uobičajeno.
Sa ulaskom u stan, nešto se mijenja. Odjednom. Krenula sam drhtati i u meni je osjećaj, snažan i tačan, da nešto što nikada osjetila nisam, nešto strano, pokušava da me promijeni (? – ne znam kako bih taj proces drugačije nazvala).
Sve se sretno završilo sa temperaturom i simptomima gripe. Organizam je dobio tih nekoliko dana mirovanja, ali je duh ostao na svome mjestu. I danas sam uvjerena da sve ne bi dobilo oblik uobičajene priče o gripi da odmah nisam prepoznala to nešto kao nalet stranog, meni nesvojstvenog, nepripadajućeg, te da odmah nisam primijenila ono što sam impulsno osjetila kao jedinu odbranu.
Sve u svemu, dragocjeno je i važno proći u životu i ovakvo (subjektivno) islustvo.
Nagradno pitanje je odakle potiče prisjećanje na ovo moje iskustvo kada pročitah komentar u kojem je novogodišnja noć bila samo stilska figura, a kontekst pedeseti?
Pa dobro, kada sam se već prisjetila toga, zašto da ne?
Da,da..zanimljiva je ova novogodišnja noc, a još je zanimljivija tvoja “anegdota” o kojoj ne mogu ništa da kažem iz razloga lične prirode.
Neka odgovor budu tvoje rijeci iz predhodnih komentara
-Zato što isti prepoznaje istog. Nešto poput: Pa, zaista nisam sam.-
I htjela sam ti reći, jer je ovaj dio tebi važan, odgovor na ovo pitanje:
“Međutim, kada znaš da mozes uticati na druge, tada, i pored toga što taj uticaj nisi koristio, sve sto se desi loše krivicu ces pripisivati samom sebi, i onda kada nisi ni najmanje kriv. Znao si, mogao si, zašto nisi, sta god da krene po zlu, kriv si. A to je teret veliki.”
Nije to tvoja odgovornost i ne pripisuj krivicu sebi. Otuda sam ti i napisala sve prethodno, barem nije sve tvoja potpuna odgovornost upravo zato što ljudi slijede onoga koga oni žele i vjeruju i odani su onome kome oni hoće, ne zbog toga što se na njih ima utjecaj (a preširok je spektar tih utjecaja – idealizacija, karizma itd…), već zašto što su sami donijeli tu odluku. Za to ima ona poslovica za slučaj da krene po zlu “Sam pao, sam se ubio.” Odgovorni samo za sebe, ne i za druge. Onaj koji loše utječe na druge će isključivo odgovarati za svoj utjecaj, a i to ako je manipulativan, dok onaj koji je bio vjeran ili odan snosi vlastitu odgovornost za nekritičko mišljenje i povodljivost. Ne računam one s kojih su “dignuta pera”.
Iz ličnog iskustva imam čudnih životnoh izbora da budem vjerna nekome ko nije u potpunosti zasluživao povjerenje, ali sam vođena drugim motivacijama za koje ću svjesno ja snositi odgovornost, ne ta osoba. I ne, nije ona izigrala moje povjerenje, nego sam ja ta koja je svjesno bila spremna da snosi posljedice.
Da, taj dio mi je najvažniji, dobro si to primjetila ?
Samo mi se nimalo ne svidja poslovica “Sam pao, sam se ubio”. To nije drugarski i nije moguce ako si pored mene, jer ja sam tu da ne padneš, da ne doživiš bol. Tu sam da se žrtvujem i svu bol preuzmem na sebe ili bar skupa da je dijelimo, nije bitno da li i koliko mene boli. Ako se ipak desi da osjetiš bol, pasti sigurno neces, ta tvoja bol je moja krivica i moj veliki teret. Mozda ja idealizujem i oni koji su bili pored mene vjerovatno bi me drugacije opisali, ali svaki njihov problem doživim kao svoju grešku, i svakom od njih iskrenim srcem poželim svu sreću, jer samo njihova sreća je lijek mome osjećaju krivice.
Možda je zato vjernost i odanost Bogu jedina moguća “do kraja” jer smo, ako ništa, tako programirani da nešto unutar nas pouzdano zna da je jedino Taj Autoritet nepogrešiv.
Za sve ljudsko “u dobru i zlu” je puno teže, jer u “u zlu”, kad krene naopako, često se izgovaramo time da ne želimo slijediti zlo jer tada utjecaj na nas prestaje. A baš “u zlu” se ogleda naša odanost i vjernost jer niko od nas nije nepogrešiv. Tako da je na nama odgovornost pri izboru osobe kojoj ćemo biti vjerni i odani, i ona počinje već onda kada biramo tu osobu, a kada dođe zao period, tada taj izbor da li ostati vjeran više nije izbor već test i iskušenje jer smo izabrali onda kada smo nekog prihvatili sa svim njegovim manama i vrlinama.
Ali da se vratimo na onoga kome se odano i vjerno – nije mi bio cilj pranje savjesti i skidanja odgovornosti u tri slučaja: 1. Kad se svjesno vlastitog utjecaja na nekog ko nije u stanju racionalnog rasuđivanja ili je emocionalno ovisan i ranjiv (ili na bilo koji drugi način zavisi od osobe kojoj se odano i vjerno) jer bi tada to bila zloupotreba – ovo su kategorije ljudi na koje sam mislila kad sam rekla da su sa njih “dignuta pera”, 2. Kad su u pitanju maloljetnici 3. Kada osoba može da predvidi loš ishod, ali svjesno ustrajava u vlastitom zlu i ne pokuša da ga spriječi – a svjesna je vlastitog utjecaja na nekog i koristi ga u manipulativne svrhe ne za opće dobro (ako je za bilo kakvo dobro, onda je “tamni empata” pa je opet opravdano, ali ako je u svrhu zla, onda sama snosi odgovornost, a posljedice neće mimoići ni one koji isto tako svjesno podržavaju i slijede ga, a nisu od prethodnih dviju nabrojanih kategorija jer su oni tu samo “kolateralna” šteta).
Zašto? Jer djeca ne mogu da prave izbore kao ni neuračunjive osobe i za njih se jeste odgovorno i za njihove postupke se preuzima odgovornost. Za sve druge ne – to njihov izbor. A to što ljudi traže izgovor, opravdanja da ne budu odani i vjerni i onda kad naiđu poteškoće i porazi, to je pitanje za sebe.
Hvala ti za ovaj komentar. Ne znam sta bih dodao, osim blagog naklona, i ako čuješ, aplauz u pozadini ?
Bravo..