Zar misliš da te niko ne gleda. Misliš da si sam i da niko ne bdije nad tobom u ovim pustim i hladnim noćima. Nemaš nikog svog a i oni za koje si vjerovao da su tvoji napustili su te. Pretjeruješ kao i obično. Hajde, reci gdje da te smjestim. Želiš li da budeš ispod onog dugog mosta u centru grada, ležeci na kartonima, pokriven usput pokupljenim prljavim vrećama. Imaš šta vidjeti. Zvjezdano nebo i pun mjesec, kao i noćas što je, a ti se pitaš gdje idu bez prestanka mnogobrojni automobili iznad tebe. Tolika masa ljudi u pokretu i svi imaju svoj cilj prema kojem idu, samo ti, bez cilja, ležiš i gledaš smrznuto nebo. Gladan si, a Prag je lijep grad, zar ne.
Možda bi više volio da si u napuštenoj kolibi na vrhu neke crne planine. Isto je nebo, i mjesec i zvijezde. Samo što tu mjesečina ima drugačiji odsjaj odbijajuci se po dubokom snijegu, pa ti se čini kao da iz snijega izbija svjetlo. Tako ti se činilo i kada si vidio iskre u očima one djevojke. Mozda je to bio samo odsjaj, i možda si ti tada bio njen pun mjesec koji se ogledao u njenim očima. Plašiš li se. Da li te strah krvolocnih zvijeri.
Znam ja, ne možeš mene prevariti. Nemaš ti straha i teško te uplašiti. Teško te siromaštvom okovani. Uvijek se snadjes bez obzira na okolnosti. Valjda ti takva nafaka, kao i onim pticama koje se ujutro probude, i ne brinu se, kući se uvijek vrate site.
Zato ćeš biti udaren tamo gdje najviše boli.
Daće ti se iskušenje boli u prsima.
Sedam godina i deset dana ima da ti duša cvili. Ne zbog tebe, već zbog drugih prema kojima si nepravedan bio.
Za svaku ljubav koju nisi uzvratio, pa i onu koju uzvraćati nisi ni trebao.
Ako to preživiš…
Pobijedio si
Godnama čitam i …prešutim. Ili -nenapišem.
Sad…ipak – koja slojevitost i poznavanje ljudske duše ( prvenstveno,svoje ), strahova, zebnji i…iščekivanja kazne.
Ne želim ti kaznu, nikakvu. Ni za šta.
Nikome.
Maestralno napisano.
Na ovaj svijet sve dolazi u parovima, a ja mislim da su i ljudske emocije ravnomjerno u parove raspoređene, tako da u životu imamo ravnomjerno rasporedjenu tugu i radost, suze i smijeh. Da bi tas vage našega života mogao biti ravnomjeran imaćemo onoliko sreće koliko i nesreće. Siguran sam da one puno nesretne negdje čeka ogromna sreća. Omjer zlatnog reza je 61,8 % pored 38,2 %. Naši životi bi bili idealni kada bi ih proveli 61,8% u ljubavi, sreći i smjehu..a ostatak 38,2% u suzama, bolu i tuzi. Tako mora da bude, ne može bez suza i tuge, nije ljubav ako ne boli ?
Mnogo si me obradovala @lunjo, bas mi je drago da te vidim ovdje i od srca ti se zahvaljujem za komentar. Uljepšala si mi dan ? Kamo sreće da češće navratis i ponekad i sama nesto napišeš.
Puno te pozdravljam i zelim ti svako dobro ?
Haj’, mogla bih razumjeti zašto baš sedam godina, sedam je simboličan broj neke nevolje. Al’ đe nađe onih deset dana…
A kad bi me pitali ko ce najbolje razumjeti zašto 7 godina i bas 10 dana. Tipova bih na tebe, da ces ti pogoditi i sjetiti se gdje se jos vrijeme odredi tako, u godinama i danima ?
Treba li mi se aspcijacija kretati u smjeru sakralnih ili profanih knjiga?
Da, naravno ?
Prvi dan kao godina, drugi dan kao mjesec, treći dan kao sedmica, a ostali dani kao i ovi naši dani ?
Nisam bila sigurna aludiraš li na neko književno djelo, hadis ili biblijsko spominjanje vremena, mada u Bibliji je karakterističnije spominjanje godina i formulacije “toliko i toliko dana i noći” pa sam onda Bibliju eliminisala, ali ostala mi dilema oko nekoliko književnih djela. No, moj konačni odgovor je, uz tvoju asocijativnu asistenciju, hadis o predznacima Sudnjeg dana. Doduše, sad kad si mi nacrt'o ?
Dedžal će ostati 40 dana na Zemlji.
Prvi dan će biti kao godina, drugi kao mjesec, treći kao sedmica, a ostali dani kao obični dani u tom vremenu.
Pa ti sad računaj draga @raro koliko je vremena 7 godina i 10 dana, i da li se to vrijeme računa na način da je prvi dan kao godina ili se računaju dani kao obični u ovom vremenu.
Nisam ništa konkretno pomislio kada sam naveo 7 godina i 10 dana, neka moja imaginacija, a ti ne bi pogriješila i da te sedam godina asociralo na sedam debelih i sedam mršavih krava. Generalno, brojevi su mi dosta vjerodostojniji, istinitiji, kada nisu zaokruzeni. Kad nesto ima cijenu 100, 200, 500, odmah znam da je to proizvoljna i nerealna cijena, takvim brojevima ne vjerujem. A kada mi neko kaze broj 61,8-38,2 ili 1,618033 onda mi to puno vise ima smisla i puno više vjerujem takvim brojevima. Tako da je i onih mojih 10 dana pored 7 godina, najviše tu radi vjerodostojnosti ?
?
Pošto je petak, evo prigodne:
“Onda smo ih uspavali u Pećini za duge godine (…) Isto tako kad smo ih probudili, da bi pitali jedni druge, te jedan od njih reče: ‘Koliko vremena ovdje ostali ste?’ ‘Ostali smo jedan dan ili dio dana’, odgovoriše.” (El-Kehf, 11, 19)
“A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina.”
Bravo @raro, ovim prilogom kao da si pogodila u centar i potpuno me demistifikovala. ? A možda su i meni negdje u podsvijesti bili uspavani mladići i tri stotine i jos devet godina da nesvjesno stvorim svojih sedam godina i jos deset dana ? Sigurno primjećuješ kako je rečeno, tri stotine i jos devet godina, a bilo bi jednostavno reci 300 godina, ali meni to mozda ne bi bilo vjerodostojno, što smo zasnali iz gornjeg moga komentara. Osim toga tih 300 godina ne bi bila istina, bez obzira kako se cinilo bilo kome. Nije rečeno ni 309 godina, što se opet čini jednostavnije, a mi trebamo imati na umu da ljudima vrijeme ne prolazi uvijek isto, kad nas boli i kad cekamo, vrijeme sporije prolazi, a kad smo sretni brzo nam prodje. Nekad nam se dan oduži kao godina, tako da je tih devet godina mozda drugacije i posebnije u odnosu na onih tri stotine.
Mislim da si sada u potpunosti shvatila moj stil i otkud mi jos bas tih deset dana pored sedam godina?
Oduševio me ovaj tvoj komentar ?
I ti i tvoje asocijacije, znaš čemu sam se sinoć smijala u dva sata: u prevodu Esada Durakovića stoji: “A oni u svojoj Pećini ostadoše tri stotine godina, i još devet od toga više” i kontam čega devet (nije valjda dana), kad u fusnoti nađoh da nije dana nego da 300 godina sunčevog kalendara iznosi 309 godina lunarnog kalendara. E reko’ šteta 😀
Posto si me počastila i oduševila svojim predhodnim komentarom, evo da i ja tebe počastim jednim primjerom za razmišljanje?
Svima nam je poznato književno djelo
“Sto godina samoće”
Odmah u naslovu prepoznajem da je taj broj 100 fiktivan, da nije stvaran, da je to samo neka asocijacija na veliku količinu godina, jedan ljudski život, jednu epohu, vijek, stoljeće.
Zvuci mi to kao kad neko ozbiljno kaze – Jarane, cekam te sto godina- a čekao par sati ili par dana, mjeseci.. Ovo se malo šalim i ko sam ja da nalazim mahane bilo čemu ili bilo kojem naslovu velikih književnih djela. Ponekad mi se cini da su krivi neki moji posebni senzori koji te stvari prepoznaju po automatizmu. Uzgred da kažem da isti ti senzori pucaju od smijeha kada čitaju ono što sam napisem?
Marquezovih sto godina nisu istina, ni on sam ne zna koliko je to godina pa jednostavno zaokruži na 100, pokusavajuci da nam asocira, metaforira, da ne pišem dalje, jer cu pretjerati sigurno ?
Zato predlažem da razmislimo sta bi pomislili i kakav bi osjećaj u nama probudio naslov za isti roman – 109 godina samoce-
Kako je to moćan naslov, koja mistika, koja veličina, i puno bolji od sturih 100 godina ?
Mozda bi @rara pomislila gdje nadje jos onih 9 godina, da ne kažem dana ? I sigurno da bi tih 9 godina zaintrigiralo svakoga ko cita. Sigurno da tih jos 9 godina nisu tu bezveze i da trebamo otkriti otkud tu. Mozda bi to i otkirli na isti način kako smo @rara i ja otkrili otkud jos 10 dana u mom posti ?