Čovjek je dobar ako je bez prilika. Kad mu se ukažu prilike tad se u njemu otvori jedan potpuno nepoznat novi svijet u kojem će sigurno da strada ako na vrijeme ne okrene leđa i bude istrajan u svojoj strpljivosti.
Ovo ne znači da treba odustati od prilika, samo što treba prepoznati one prave, i nijednoj ne dopustiti da postane svrha samoj sebi, da nas otuđi od nas samih.
Šta ti znači davna neka pobjeda ako si sada ranjen. Ako si na koljenima i krvariš, a obični pijun može da sruši kralja.
Tamo gdje se sastaju dva mora, starac je mrmljao nešto na nepoznatom jeziku dok sam ležao go do pasa na postelji od bambusa.
Sunce tek što je zašlo. Sladunjavi dim mi ispunio nosnice i oči se same sklapaju. Dva para ženskih ruku ljepljivu krv sa moga tijela pokušava ponovo utrljati u moju kožu. Ne prestaje šapat starca, kao da se moli, kao da priča bajku.
Iz mora tromo izlazi zeleni slon. Na njegovim leđima stoji obnažena djevojka, drži uzde u lijevoj ruci a u desnoj bič. Crna duga kosa i zvončići oko gležnjeva njenih stopala.
Pobijedio sam brojeve, i crvene i crne. Samoću koja nikad nije namjeravala da odustane, i glad i bol. Kako pobijediti čovjeka koji se samouništava i koji će ispruženu ruku pomoći povući sa sobom na dno. Ima li većeg poraza gledati kako neko tone u živo blato i ne osvrtati se, produžiti dalje.
Slon je došao do mene. Diše kao ja. Kapljice mora padaju po licu. Djevojka snažno zamahnu i bičem precizno pogodi moja prsa. Smije se i gleda me u oči. Čudim se kakva je ovo bol, bez krvi. Ne tako brza, već kao da tinja. U odlasku još me jednom pogodi, ovaj put još jače, bez osmijeha i sa mržnjom u očima.
Ponijele me četiri djevojke kojima ne vidjeh lice. Spustiše me u more i rukama peru sve prljavo na meni. So na ranu ne boli, so na ranu liječi.
Pitam čovjeka do sebe šta priča taj starac oko kojeg su se okupili ljudi. Kaže mi da govori o tome kako je ovo godina zmaja.
Kako mi samo dobro pristaje ova moja crna košulja, i osmijeh u ogledalu.
Jedino što se ne može precijeniti je vrijeme i puno ljubavi koju odvija, na ovaj ili onaj način, pa se ona ukazuje u svome prisustvu analogno ili hologramski. Kada se sve sagleda, taj njen način nije bitan.
Sad si spreman u toj crnoj košulji za novo učenje😊
(Mnogo mi se dopao post.)
Mislio sam pisati post o ljubavi ali sam odustao jer bi mi oduzelo mnogo vremena i opet bih ostao nedorečen. Ljubav nije ono što sam dugo vremena mislio da jeste. Ljubav ne prestaje, ona je vječna, a tu vječnost ljudi teško da mogu ponuditi. Zato imamo strast, ego, ponos i neku umisljenost da smo nekom posebni. Najviše nas strast vara da pomislimo kako je to ljubav, a svaka strast sagori kao i vatra, veča ili manja, ono sto ostane reci ce nam sta smo imali. Ako je pepeo, on više planuti neće, a ako nam je toplo i bez vatre onda tu ljubav ima šanse 😊
Drago mi je da ti se dopao post, i da, spreman sam za novo učenje 😊
Nisam na takav način distinktivno nastrojena kada je riječ o posmatranju odnosa pojmova ljubav i strast. Kod mene omeđenost i razdvojenost ta dva pojma nije takva u izlazu, u onome što ostane kao posljednji čin. Sve strasti, koje su zaista strasti i sve ljubavi, koje su zaista ljubavi jesu vječne u našoj internoj vječnosti (vječnost našeg iskustva kojeg se sjećamo). Bile realizovane ili nerealizovane, bile dugotrajne ili kratkotrajne, bile faktorima na koje možemo ili ne možemo uticati prekinute ili ne, sve su one, i strasti i ljubavi, učenje, A, to je onda ta skupna ljubav, odvijana u vremenu, neprocjenjiva, jer nijedna ta skupna ljubav nije istoga puta, sve su različite kao linije po našim dlanovima, sve su unikatne kao što smo mi unikatna iskustveno svjesna bića.
Unikatno je samo jednom, neponovljivo takvo ikada više i zato je neprocjenjivo i ne može biti precijenjeno.
Grub si prema strasti, a upravo je ona alat u igri ove skupne ljubavi – njeno gorivo, element koji mijenja stanje u sistemu i štiti ga od entropičnosti, prezasićenosti ili praznine, pogledaj sa koje god strane hoćeš.
Naše biće je stvoreno za odnos sa Jednim Bogom i sa mnogim ljudima. Ne treba patern odnosa sa nečim što je samo jedno za sve pokušavati implantirati u pogled na odnose sa nečim čega je puno za sve. To je u samom startu nemoguće, lose-lose (luz, eng.) situacija, koja onda, u nekim slučajevima, može proizvesti štetne nusprodukte strasti, granične pojavnosti strast-ljubav, pa i same ljubavi – mržnju, pokušaj nevoljnog oduzimanja slobode, ljubomoru i druge zločine prema ličnosti čovjeka. Nadraslost nad izazivanjem “lučenja” ovih nusprodukata uglavnom, u prosjeku ljudske populacije, dugo se uči.
Hvala ti puno za ovaj komentar koji nas vodi u širinu ove neiscrpna teme.
Sve je tačno sto si napisala i ovaj tvoj tekst bi mogao da posluži kao osnova za predavanje studentima koji prave prve korake u upoznavanju ljubavi, strasti, i života općenito.
Možda sam ja samo propali student, neko ko je učio na teži način, onaj što ima više prakse nego teorije, i volim da posmatram sa strane kako ljudi idu putem kojim sam već prošao i kako se bore sa svakodnevnim izazovima, a ja znam da im ne mogu puno pomoći jer svako od nas ima svoj put kojim će morati proći.
Ono što znam i što sam naučio je da će i ova zima proći, i da će sigurno doći ljeto. Ljeto svakako puno više volim. Bez obzira koliko ova zima bila unikatna i posebna, bez obzira koliko bila jedinstvena i neponovljiva, ona će proći, i ja je se neću sjećati, kao što se ne sjećam ni one prije deset godina. Jer, toliko je zima u mojim kostima da svaka nova koja dodje i prodje sama sebe u sjećanje upisuje. Istina, svaka od njih će crtati linije po mojim dlanovima, svakoj sam se radovao i svaka mi je bila draga. Ono što ostaje su samo sjećanja.
Neka mi se ne zamjeri ako banalizujem.
Meni treba nešto što ne prolazi.
Nešto kao Mjesec.
Uvijek je tu. I kad je zima i kad je ljeto, on je tu. Nekad je oblačno pa ga nema danima, nekad je tmurno pa kao da zaboravimo jedno na drugo.
A onda se pojavi, pun i blistav, a sve moje zna da je oduvijek bio tu i da nikada neće prestati. To je ljubav, to ne prolazi.
Kažu da Mars ima dva a Jupiter čak 79 mjeseci. Ne znam kakvo je iskustvo vidjeti na nebu dva mjeseca , a pogotovo nemam pojma kako to izgleda kada ih na nebu 79.
Ono što znam i što sam potpuno siguran je da je čovjeku sasvim dovoljno jedan Mjesec, i ja ovaj što imam ne bih mijenjao ni za sve ostale.
A strast.
Moja strast bi me tjerala da upoznam i ostale mjesece. Kako da odolim iskušenju vidjeti na nebu dva mjeseca. Strast je uvijek gladna i ta njena nezasitost bi me odvela na daleke planete gdje bih upoznao jos sjajnije i još ljepše mjesece. Strast bi me odvela toliko daleko da bih zaboravio put kojim da se vratim na mjesto gdje mi je nebo krasio samo jedan Mjesec , koji je bio sasvim dovoljan.
Imao bih puno strasti a nimalo ljubavi.
Kažeš da sam grub prema strasti, a ja mislim da sam trebao biti puno grublji, bolje bih sigurno prošao u životu.
Sad je možda već kasno 😊
Pa dobro, ovo je priča o Mjesecu koji nije trebao biti zamjenjiv, ako je želio ostati, taj Mjesec. Priča o tome da je Mjesecu trebalo reći da nije zamjenjiv, ali da, istovremeno, sve vrijeme, ima punu širinu izraziti i svoje želje, taj Mjesec.
To jeste ljubav. I to je svetost.
I baš to, kada se realizuje i kada traje, baš to je Katrane više praksa nego teorija.
Govorim to okružena prilikama na svakom ćošku. Ali, i te prilike, i to su ljudi sa svojim pričama. Nisu puka iskušenja. Tako rigidno shvaćeni, bili bi poput nebitnih objekata.
Zar ja nisam čovjek sa svojom pričom?😊
Zar sam nekome samo puko iskušenje, nebitan objekat?😊
Riječi ovdje malo vrijede, jer sve što se kaže može da se porekne.
Šta onda ja da kažem Mjesecu?😊
Ljudi se pred Bogom i pred ljudima zareknu, pa poreknu.
Sto puta sam izjavio ljubav i sto puta su mi ljubav izjavili a danas malo imam od svega toga, osim tih riječi koje više nemaju vrijednosti i kojih se više i ne sjećam.
Bili smo srednja škola. Voljeli se kao niko nikada. Volio sam je više od samoga sebe. Volio je više nego vlastite roditelje. Volio je više od bilo čega drugog. Voljela je i ona mene.
Danas smo tek puki poznanici koji se uzgred pozdrave ako se slučajno sretnu u prolazu. I ti slučajni susreti u prolazu su veoma rijetki, ne sjećam se zadnjeg.
Mislim da mnogi imaju slične priče kao što je ova moja.
Gdje je nestala ta silna ljubav, i kako je moguće da sam poslije nje imao druge ljubavi?
Ostala je samo u sjećanju, sjećanje kao najveća vrijednost.
Danas sjedim sa drugom iz djetinjstva. Čitav život se družimo. Pričamo i smijemo se. To mi je najbolji drug. Bilo šta da se desi on je tu za mene i bilo šta da se desi tu sam za njega, i tako će ostati do kraja života. To nismo nikad jedan drugom rekli, niti smo ikad jedan drugom rekli da se volimo. Tu su riječi smiješne i suvišne, to se jednostavno zna.
Ne treba vjerovati riječima, treba vjerovati vremenu.
Kako je moguće da sam svoju ljubav iz srednje škole uspio zamjeniti sa mnogim drugim ljubavima, a svog najboljeg druga ne bih nikada promjenio da mi ponude bili kojeg drugog.
Sta je tu ljubav a šta strast?
Mislim da se ljubav izmedju muškarca i žene krije u tome da prije svega jedno drugom trebaju biti najbolji drugovi, pa sve ostalo.
Ako je njihova ljubav prije svega zasnovana na strasti, ta strast će vremenom da zgasne i ostaće pusta polja.
“Mislim da se ljubav izmedju muškarca i žene krije u tome da prije svega jedno drugom trebaju biti najbolji drugovi, pa sve ostalo.”
Bravo! Ovo je sukus.
Sve ostalo podliježe interpretacijama, a, iskreno, više-manje je isprazan bla bla bla kada se usporedi sa sukusom.
Meni nešto bijaše lijepo ovo čitati 😊
Kažeš – “Kad mu se ukažu prilike tad se u njemu otvori jedan potpuno nepoznat novi svijet”,a meni prvo na pamet palo ono kad kažu Daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je.
Moglo bi se ti primjeniti na još koješta.
Interesantan ti ovaj poetski dio bloga. Ovo ti nešto sanjao? 🙂
I vlast je jedna od prilika koja može stvoriti ovisnost i čovjeka odvojiti od njegove prirode.
Prilike su iskušenje i sto ih je više veća su iskušenja. Lahko je biti dobar kad nemaš ni prilika ni iskušenja, prava vrijednost je uspjeti odoljeti iskušenjima. Čovjek je krhko bice i lahko podlegne zato je snaga kod onih koji uspiju biti strpljivi i umjereni.
Ja i budan sanjam 😊
Volim ove neodređene postove zbog različitih asocijacija koje izazivaju u komentarima. Istu riječ “prilika” neko poveže sa ljubavlju i strašću, a neko sa vlašću…
Jednom si rekla da vjeruješ u muško-ženska prijateljstva da bih ti ja bio najbolji prijatelj ovdje na blogu.
I ja tako mislim.
Ima smisla.
Drago mi je što ti bijaše lijepo ovo čitati 😊
Čitala sam malo ove gore komentare vezane za ljubav i strast.
Mnogi brkaju pojam ljubavi i strasti.
Ljubav može postojati sasvim neovisno od strasti.
Strast isto tako može posojati neovisno o ljubavi.
Ljubav je trajno osjećanje povezano s dubokim razumijevanjem, poštovanjem i predanošću i ono ne zavisi od strasti, dakle, traje dok postojimo.
Strast se rodi, traje neko vrijeme i umre.
Prava ljubav između muškarca i žene uključuje oboje.
Dakle, ljubav kao trajno osjećanje i strast kako vatra koja raspiruje.
Kada jednom strast mine, ostaje ljubav.
Naravno, sve ovo pod uslovom da je bila prava ljubav.
Htio sam reci da ljubav dozivljavam kao trajnu kategoriju, ne želim da vjerujem da moze prestati. Ne mogu da se pomirim sa tim da je ljubav smrtna. Strast iz više razloga ne može biti trajna. Ljubav ne stvara ovisnost dok strast prouzrokuje najteže oblike ovisnosti. I sve loše što se dešava medju ljudima ne dešava se zbog ljubavi vec zbog nedostatka ili gubitka strasti.
Iz nekog razloga na blogu Šeherzada nisam mogla ostaviti komentar.
Piše da je zabranjeno.
Kontam da probam odavde, pa da ti kažem da možda imaš nesanicu zbog kapućina 😉
Dobro da ne piše zabranjeno voće 😊
Ostavila si ti i tamo komentar, jednu tačku, pa sam kontao šta bi to moglo da znači 😊
Bitno je da čovjek uvijek nadje načina kad nešto želi 😚
Baš dobro, pogotovo što se zna koliko je zabranjeno voće slatko, pa ti onda još gore što ne možeš do njega 🙂
Tačno je da čovjek uvijek nađe način kad nešto hoće ali i izgovor kad neće. 🙂
A ona tačka na Šeherzadi znači da sam baksuz (dok sam upisivala komentar, nikako nije htio da se pošalje i kad sam na kraju skoro pa odustala i lupila onako “naprazno” – pošalji, pa kad mi tražilo da unesem tekst, ja stavim samo tačku ubijeđena da nema smisla ponovo pisati jer neće moći, kad gle…ono ode.
Nešto se mislim. Ko zna zašto je dobro što je sve ispalo tako.
Zezam se. 🙂
Samo lagano, bez nerviranja 😊
Sve dodje na svoje
Toliko sam se iznervirala da sam napisala priču sa nesretnim završetkom. 😊
Na blogu je, ali nemoj je čitati, pogotovo noću jer nećeš onda nikako zaspati 😊
Meni se čini da bi ti voljela da uradim baš suprotno od onoga šta mi ti kažeš 😊
Navikao sam ja na nesretne završetka, tako da no sikiriki 😊
Meni se čini da si ti dobar psiholog pa mi čitaš želje. 😊
Jedino što si pogriješio je u vezi mojih motiva jer svaki pisac (kako skromno zvučim kad za sebe kažem da sam pisac haha), dakle, svaki pisac voli da čuje povratnu informaciju o onom šta piše. A ja stekla dojam da ti baš znaš procijeniti da li je nešto dobro napisano ili ne. Ovo kažem najozbiljnije.
Ni na kraj pameti mi nije bilo da aludiram na bilo kakve završetke, časna riječ. 😊
Mislim da znam procjeniti da li je nešto dobro napisano ili ne, pogotovo umjetničku stranu napisanog. Puno bolje znam procjeniti nego sam napisati 😊
E sad, samo pisanje je slojevit i kompleksan pojam, sastavljen iz više različitih komponenti. Ne bih sad o tome jer bi oduzelo mnogo vremena.
Tvoji tekstovi su interesantni, znaš lijepo napraviti zaplet i vodiš dobre dijaloge, ali sve skupa je siromašne umjetničke vrijednosti.
Ova moja recenzija ne treba da te obeshrabri, vec naprotiv, treba jos vise da pišeš i vježbaš, da tako kažem.
Moj ti je prijedlog da pokušaš napisati jedan post o prirodi, post u kojem neće biti ni ljudi ni zapleta, nikakve drame, vec jednostavno da opišeš drvo, rijeku, bilo šta, i to sto budeš opisivala da pokušaš uporediti sa nekim osobinama koje se mogu primjeniti na čovjeka.
Pokušaj.
Nadji svojstva prirode, koja mozes naci i kod čovjeka, sta to zajedničko ima hrast i čovjek, sta rijeka i čovjek. Probaj napisati jedan post o prirodi..
Hvala ti na iskrenosti. 😊
Ma ja i sama znam da moje priče nemaju neku umjetničku vrijednost.
Radi se o tome da sam ja samo amater u pisanju, a pogotovo u pisanju priča koje pišem veoma kratko vrijeme (tek nekoliko mjeseci) pa sam tako i početnik u svemu tome.
Doduše, ja sam dugi niz godina pisala poeziju, onako za svoju dušu, pa gledajući sa te strane k'o biva imam nešto nekog iskustva.
Vezano za tvoj prijedlog, da znaš da ću ovo shvatiti kao izazov i pokušati nešto napisati.
Hej, evo ću ostaviti ovdje jednu moju staru pjesmicu sa motivima iz prirode na neki način povezanim sa čovjekom pa je možeš pročitati kad budeš imao vremena 😊
RIJEKA
Hitra i plaha
hita bez daha
oblutke bijele
miluje valom
korito tijesno
za njenu trku
mostovi nad njom
pružaju ruku
da obale vali
ne povuku.
Dlanove tople
svježina hladi
dok nasred neba
obijesno sunce
kroz vrba granje
traži put
da skvasi u njoj
svoj vreo skut.
Nošena valom
moje rijeke
u jednom trenu
misao krenu
pružena ruka
traži ruku
da vali hitri
sa sobom
i nju ne povuku.
Za tako kratko vrijeme ti pišeš veoma lijepe priče😊
Ističe se tvoja sposobnost da znaš voditi dijalog, i znaš napraviti zaplet 😊 Nedostaje ti još malo fantazije i magije nadnaravnog, kao začin 😊
Pjesma mi se dopada, posebno ritam, kao da teče, kao da je rijeka živa 😊
Drago mi je da si prihvatila moj izazov, a ovo mi pomalo počinje ličiti na instrukcije😚
Nemoj samo da doživim Keminu sudbinu 🤣
Drago mi je da ti se dopala pjesma. 😊
Moram priznati da mi tvoja pohvala vezana za stvaranje zapleta i dijaloga prija. 😊
Hoćeš li doživjeti Keminu sudbinu zavisi od boje ruža (onih iz Šeherzade) kao i broja žena kojima ih daš. 🤣
Čovječe, umalo da zaboravim da ti kažem da sam “odradila” izazov.
Eno ga na blogu. 😊
Pokušaj opisati neku rijeku, neki potok, kao da je žena. Zamisli da se žena pretvorila u rijeku i takva teče. Probaj tako nesto slično da opišeš, a ja cu ti iskreno reci koliko si uspjela 😊