Na tlu sam precizno odmjerio 8 metara i 96 centimetara. Tako odmjerana, i na tlo postavljena, ta duzina mi se činila mnogo veća nego kad se samo izgovori 8,96 m. Sjeo sam i posmatrao. Onda bih šetao po iscrtanoj duzini, naprijed, nazad, a u glavi bezbroj ideja, i još više snova.
U mojoj mašti je bilo sasvim moguće, ili je bar postojala izgledna mogucnost, da skočim 8,96 m i postignem svjetski rekord skoka u dalj. Kako mi se to jednostavno činilo, jednim obicnim skokom, kojeg sam u snu ponovio bezbroj puta, riješio bih sve svoje probleme materijalne prirode i bio bih bogat do kraja života, bez da radim bilo šta.
Dugo sam sjedio pored 8,96 i kako je vrijeme više odmicalo postajao sve tužniji, shvatajući da nikada neću biti u stanju napraviti toliki skok, koji se svom svojom dužinom upravo prostirao ispred mojih očiju.
Mozda mozete pretpostaviti da sam na zidu zgrade uspio ucrtati visinu od 2,46 m. koliko mi je bilo potrebno da preskocim da bih postigao svjetski rekord skoka u vis, i sigurno pretpostavljate da se desilo isto kao i sa skokom u dalj.
Kasnije sam se bavio brzinom svjetlosti, i uspijevao dokučiti do par sekundi, prodrijeti u suštinu tih par sekundi, dok je milion svjetlosnih godina nedokucivo za ljudski um, kao sto je skok od 9 metara nedokuciv za moje tijelo.
Jednako facinantno je svjetski rekord u skoku s motkom – 6.26
Da, razmišljao sam i troskoku, pravo da kažem 😊
Baš lijepo si ovo napisao, ima u ovome nešto univerzalno. Svi mi imamo tih svojih „8,96 metara“ – one velike ciljeve ili snove koje u mašti djeluju dostižno, a kad ih pogledamo izbliza, odjednom postanu preveliki. Ali znaš šta? Već sama činjenica da si stao pored te dužine, razmišljao, šetao po njoj – to govori da si spreman pokušati, i to je već ogroman korak.
Realno gledajući, možda nećeš skočiti tih 8,96 metara – kao što niko neće odjednom riješiti sve svoje probleme. Ali hajde da to vidimo ovako: svaki „veliki skok“ počinje jednim malim korakom. Ne moraš odmah preskočiti cijeli raspon. Važno je da pokušavaš, malo po malo, i da ne odustaješ. Nekad su ti mali koraci zapravo vrijedniji, jer te vode bliže cilju.
A to što si osjetio tugu – to je normalno. Svi mi se tako osjećamo kad shvatimo da nešto nije onako jednostavno kako smo zamislili. Ali nemoj da te to obeshrabri. Možda nećeš ostvariti taj san od 8,96 metara, ali možda će se pojaviti san od 6 metara ili neka potpuno drugačija mjera koja će te činiti sretnim. I to je sasvim u redu.
Na kraju, možda otkriješ nešto što nisi ni zamišljao, a to će te ispuniti. Držim ti fige! 😊
Ti si @rikica51 sve ovo bas lijepo napisala, motivirajuce, ohrabrujuće, samo, ja sam već odavno skočio svojih “9 metara” i ovo je prica iz dva dijela.
Pa, dobro. Vidjet ćemo i taj drugi dio. Glavno je da si preživio taj skok. Inače, kako bi sad pisao taj drugi dio.
Drugi like je moj.
Ja bih rado da se držim malih rituala i sitnica i radim lagano na sebi iako znam da neću ostvariti taj skok, ali kolkotolko kad se bude moralo skočiti bit će uhar😄(bitno je maštati o svjetlosnim godinama😎👽)
Kada se mašta o svjetlosnim godinama onda je svaki skok velik 😊
Hvala za like 😊
Jaoo katrane, ja tek sad vidjeh da te sinoć uopće nisam skontala.😁🤣
Pa, baš lijepo kad si dostigao svojih “devet” metara..
Lijepo je kad nam se ispune želje pa tako, ne žaleći ni za čim, podjemo u svoja dva sa dva😁😊
Rikice, što me iritiraš sad, jel ovo napravio čovjek kuću?😁
Katrane, šta si uradio svom blogu pa kad te duže vremena nema nedaš da se čita?😁