Poenta je u tome da sam oduvijek silno želio da prodrem u suštinu, da shvatim zbog čega je nešto takvo kakvo jest.
I dok se matematički zakoni donekle i mogu razumjeti, bez obzira što su četiri slona isto kao i četiri mrava, a četiri su i dva lava, žirafa i konj. Čak i kad broj bude milijardu svjetlosnih godina, on stoji tako hladan i nepokolebljiv, bez obzira što ga niko ne može shvatiti i što niko ne može odgonetnuti beskonačnosti bilo kojim brojem. Ipak, suštinu matematike zdrav razum može da dokučiti, ili pak bude uvjeren da to može.
Mislio sam da i u ljudskim karakterima postoji nešto slično kao i u matematici, i da uz dovoljno znanja moguće dešifrovati ljudsku psihu. I, moguće je, ali problem nastaje kada se želi dokučiti suština.
Ako uzmemo prost primjer, pojmova ljubavi i mržnje, i ako sebe stavim u kontekst ove platforme na kojoj već dugo pišem, otkrivam da postoje ljudi koji me vole i ljudi koji me baš mrze. I jedni i drugi bez valjanog i jasnog razloga. Šta bi moglo biti povod da neko osjeća patološku mržnju prema meni, a o meni ne zna ništa? Kako da prodrem u suštinu same mržnje, kako nastaje i čime se hrani. Zašto čovjek da truje sam sebe mržnjom a od nje nema nikakve dobiti niti nekome drugom može napraviti štetu.
A onda, jedne slucajne prilike, vidim fotografiju osobe koja me baš mrzi, i jedva zadržim suze u očima, od neke prevelike tuge. Suština kao da mi se sama od sebe otkrila, i došla sa one strane sa koje je nisam ni očekivao. Nisam imao izbora, halalio sam sve, i ono što je bilo i ono što će biti.
Mislim da ne trebamo tražiti previše duboko, jer nećemo uspjeti naći.Ponekad su neke sitnice dovoljne da se razumije.
Treba svima sve halaliti i živjeti u miru?
Ovo sumira sve što se može reći o bolestima srca i duše. Ja sam skoro branila osobu koja mene napada jer mi je žao što ta osoba nema neke prilike u životu koje imam ja i razumijem je.
I kao što kažeš – sve sam halalila.
Čini mi se da je pogrešno misliti da nas u virtuelnom prostoru ljudi ne mogu upoznati. Ma šta da pišemo, mi u stvari pišemo sebe. Naša suština provlači se kroz svaku riječ, svaki red. Zato mržnja koja se rađa u nekima nije usmjerena na naše riječi, već na ono što mi sami predstavljamo. To je ogledalo koje im ne prija, jer u našem pisanju vide nešto što ih podsjeća na njihove vlastite nesavršenosti. I mislim da je upravo to suština mržnje.
Ne mogu svi ljudi opraštati. Zato je potrebno nositi u sebi ljudsku veličinu. Možda ono kod njih produbljuje još veću mržnju, ali u nama stvara mir i spokoj.
P.S. Voljela bih da te češće viđam na blogu. Tvoji tekstovi me uvijek potaknu na razmišljanje.