Ona je moj drug, i to onaj drug za kojeg ne znate kada ste ga upoznali već vam se čini da oduvijek jedno drugom čuvate leđa u ovoj našoj mahali.
Mogu slobodno reći da smo odrastali skupa, jer kad pogledam unazad, mnogo se godina nanizalo, “Žabica” još beba bila, a eno je sad djevojka prava.
Poznaje me bolje, i zna o meni više, nego svi vi skupa, kao i što sada zna da sve što napišem neće ni mrvica biti od onoga što bih sve mogao reći o njoj.
To vam je kao zimski dvorac ili Saturn. Znam da postoji, ali ko da opiše i shvati sve te hodnike, sve te prstenove, koja vrata da otvoriš. Siguran sam da se iza svake od tih odaja ne krije zlo, već samo dobro koje priča i kad šuti, nekad rječitije i od glasa i napisanih riječi.
Ovdje ću stati jer osjećam da mi ruka pomalo naginje inventivnoj imaginaciji a onda ovaj post ne bi imao kraja ili bi me ujutro bilo stid kako sam sinoć djetinjast bio.
Za kraj ove priče mislim da je dobro da ostane tajna ko je bio ono veče kada si se kao djevojčica probijala kroz snježnu prtinu a mjesec osvjetljavao iskricav snijeg.
Prvo te ignorisao da si tu. Držao glavu nisko. Kako si se polako približavala još više, digao je glavu, pogledao te pravo u oči, i polako uzmakao za jedan korak.
Gledali ste se još nekoliko trenutaka, a onda se on polako okrenuo, ne leđima, nego nekako ustranu, i, prekriživši tvoju prtinu, otišao u noć…
Sretan Rođendan
Kako se prije mjerilo vrijeme?
Ugaonim kamenovima.
Tu ne postoji koliko – dan, noć, dnenoć, sedmica, mjesec, četrdeset dana, kvartal, godina, decenija, pola vijeka, vijek, tisućljeće, eon, nego postoji nešto što baš niko ne zna, iako je svima dato da znaju isto, osim tragača koji ugaoni kamen pronađe na putu i zna, odjednom zna.
Irk zdanje.
Hvala ti što si mi se predstavio u svome simbolu, pa sada još više znam o zajedničkom, rušiteljske snage i tajanstvenom, ćutećem principu lojalnosti.