Rijetko, ali se desi.
Na relaciji Zagreb-Bosanski Brod, kada se vraćam kući, obično se to dešava oko 3 sata ujutro, imam ponekad neke čudne napade.
Tada se počinju pojavljivati radiostanice sa našeg govornog podrucja, neke Džungle od radiostanica, a kazaljka pocinje da se približava 200km/h.
Pojačam muziku veoma glasno, vozim brzo, i kao da se iz mene pocinje oslobadjati ta neka praiskonska divljina. Neki nepoznati bijes pretvoren u sreću. Pjevam pjesme koje prvi put čujem a ritam muzike kao da oslobodja višak nepotrosene energije. Godi mi sto je ritam brži i brzina veća, stid me reći, ali uzbudi me taj papanluk, i taj moj izduvni ventil koji mi šapce da ništa ne vrijedi, da sve je laž, da sve što imam je upravo taj trenutak divlje, neobuzdane sreće. Nagovara me da probam voziti zatvorenih očiju, na par sekundi, biće uzbudjenje još veće. Ja se smijem i znam da neće uspjeti, kao sto nije uspio nikad do sada.
“Mene Nebo čuva majmune”!
I onda pjevam tekstove pjesama koje trenutno smišljam, dok vozim, a rijeci same nadolaze.
Dolazim na granicu izlaza iz Hrvatske. Nigdje nikog. Tri carinika stoje a meni prilazi jedna plavokosa mlada djevojka sa izrazito dugom i debelom pletenicom koja joj doseže do kraja ledja.
-“Dobro jutro gospodine”
-“Dobro jutro”
Gleda moj pasoš, vraća mi ga i rukom pokazuje u pravcu Bosne.
Zahvaljujem i lagano krećem. Nisam još ni krenuo a mlada djevojka pocinje da pjeva.
-” Neeedim, jesi li to ti, oooooo Neeeedim”
Pridružuju joj se i ono drugo dvoje carinika, pjevaju i pomalo plešu.
Odlazim lagano s osmijehom na usnama, i pitam se, ima li ovdje više iko normalan
Ta je cesta pravo fina za nacerati, ali iznad 165 se ne osjecam dobro ni kad vozim ja niti drugi. Ukoliko sam suvozac i zaspem u u duzoj voznji kad prelazi 170 osjetim i budim se da galamim. Vece uzbudjenje daju uzbrdice i krivine. Ne moras ni preci stoju.
I često maglovita, i kad se magla ne očekuje.
Dozvolim sebi ponekad i malo brzu vožnju, ali to se dešava iskljucivo kada sam sam, a obicno sam sam 😊
Inače sam pristojan vozač i postujem pravila. Nikada nisam nikakvu kaznu platio u gradskoj vožnji. U gradskoj vožnji posebno sam pažljiv.
Primjetio sam i ja da posebno ženama vece uzbudjenje čine te krivine. Desi se možda ponekad da niz Bradinu i uz Bradinu povecam malo dozu adrenalina. Pogotovo uz Bradinu, kada se penjem, pa u onu drugu, lijevu traku, i po gasu 🤣
“Godi mi sto je ritam brži i brzina veća, stid me reći, ali uzbudi me taj papanluk”🤣🤣🤣
Hahaha, vrh!
Đuro te je napravio vječnim!
😛
Hajde hajde, zezaj me sad malo 🤣
Dobar je Đuro momak 😊
Ne znam ja tako dobro zekiti, al’ izgleda znam prepoznati (šta treba)☺️
Nije loša trampa, štaviše!
A znaš biti i iskrena (kad najviše treba) 😊
Pa, tada treba, to je štof, ostalo se i s uobičajenom pristojnošću može.
Uostalom, ja to k'o tebi pričam, k'o ti ne znaš☺️
Takav materijal, šta da se radi 🤣
Otprilike😎
Ovim si me podsjetio kad sam jenom putovala iz Sarajeva u Zagreb, preko Gradiske. I zaustave me na nasoj strani, i carinik me pita odakle sam. Kazem – odavde. Gleda pasos i kaze, ti si iz Bugojna. Da, rekoh. Pa sto si rekla da si odavde? Ja ga zbunjeno gledam. Pa odavde, rekoh, iz Bosne. Kaze on – ovo je Republila Srpska. Jeste, rekoh, ali je i dalje BiH. A ja sam mislila da pitate jesam li iz BiH ili iz Hrvatske. Zato sam rekla da sam odavde. Kaze – e pa nisi odavde, ovdje nema nikakve BiH. I vracaj se preko ovog granicnog prelaza.
Par dana kasnije, tako kao i ti, uz pjesmu i brzu voznju, stigoh na istu granicu. Kontam, prvo – nema sanse da naletim na istu budalu, drugo – zaboravio je, trece – nema zakonsko pravo da mi zabrani ulaz.
Prvo – upravo je isti carinik bio tu, drugo – nije zaboravio, trece – iako nema zakonsko pravo, zabranio mi ulaz i vratio nazad u Hrvatsku. I okrenem ja preko Bosanskog Broda. Dosla tamo na granicu, gleda onaj carinik moj pasos i smije se. A ti li si ta Angelina, jel? Gledam ga izgubljeno. Kaze, zvao nas je kolega iz Gradiske i rekao da te ne pustimo. Haj’ sad lijepo kuci i ne izazivaj vise. I ja opet odvrnem muziku do daske i za Bugojno. Doduse, odatle vise nisam mogla voziti brze od stoje :).
Nisam nikada imao slicnih problema.
Mada nema zakonsko pravo, očito imaju neko nepisano pravo da maltretiraju ljude po vlastitom nahodjenju.
Takvi su najpogodniji za manipulaciju magijom novca, potkupljivi su, pa sam u par navrata, a za vlastite potrebe i vlastite interese, uspijevao Republiku Srpsku pretvarati u Republiku Kongo. Kada se dešava takva predstava, kažu oni meni da to ne bude tu, na licu mjesta, postoje kamere, pa udjemo u kancelariju. I onda sitnim novcanicama eura koje lebde u zraku oni budu opcinjeni. Gledaju predstavu širom otvorenih očiju, i smiju se. Svi se smijemo. Dobro došli u Republiku Kongo 🤣
Bude tu još pokoja konzerva piva i obavezno čokolada, ona skupa, za djevojke. Kako jeftino prodaju i RS i BiH to je za nepovjerovatu.
Ti prodavaci suveniriteta najvise vole pivo u konzervi i čokolade, strane.
Tuzno, ali istinito. I smjesno, mada ne bi trebalo biti.
Republika Kongo 🙂
To ja malo karikiram.
Tužno jest ali je i istinito.
Jednom me jedan drug pitao, znaš li ti kako smo preživjeli i kako nismo poludjeli.
Pita i sam odgovara.
Tako što smo se zezali i smijali i na vlastitu račun,
Ja nisam nikad vozila. Šta znam, nije me nikad privlačilo, a iskreno, malo me i strah. Eeee, al’ zato kad sam s darlingom na autoputu, a on se još krene dokazivati preda mnom, duša draga🤣 i razvijati brzinu… ma, merak živi! 😊
Plus, osjećam se skroz sigurno jer je vrhunski vozač. Al stvarno.
Ipak, prije svega, sigurnost treba da je na prvom mjestu.
U pravu si.
Nego, da kažem, kad god čujem da se neko zove Nedim, sjetim se ono kad je počeo rat, pa Hanka govori onom novinaru – Nedime, dragi šta nam ovo rade, ima snimak, na yt, msm, dugo je kružio. Eto, i sad mi pade isto na pamet. A lijepo ime, bas.
E hvala ti, baš 😊