Zaplovite Dunavom da biste uživali u životu. Biće mirnih dana i noći punih talasa. Upoznaćete mnogo ljudi i vidjeti svjetla velikih gradova. Ukusna hrana i čardaš u nogama.
Opasno je jedino ako nemate straha od širine i dubine, i još opasnije ako zanemarite pitome obale i mirne luke. Ako budete željeli još više i još dalje, onda neminovno završite u Crnom moru.
A ko još želi da mu život bude crno more.
Metafora odlična, krajnja destinacija upitna. 😁
Hvala 😊
Ovo me asocira na dva čovjeka: Balaševića i Pavličića.
Dobro, čardaš u nogama, jest Balašević, ali je istovremeno najkraći i najljepši opis onoga što sam htio reći. Za Pavličića vjerovatno prvi puta čujem ovdje od tebe 😊 Dobro je da te ne asociram na neku folk pjevačicu čija pjesma i naziv moga posta imaju dosta sličnosti 😊
Jednom davno, jedan moj post su uporedili sa pisanjem jednog svjetski poznatog pisca, nobelovca, a ja sam najmanje bio sretan zbog toga.
Postoje ljudi koji jednostavno žele biti originalni, jedinstveni, i kao takvi prepoznati. Svako poredjenje, pa i sa onim najboljim, njima nije kompliment vec dokaz da nije prepoznata njihova vlastita osobenost 😊
Pokušaću objasniti “nogometnim rječnikom”.
U Reprezentaciji BiH postoji mlad i iznimno talentovan fudbaler, Esmir Bajraktarevic. Karakteriše ga njegova maštovitost, odvažnost, virtuoznost, i ogroman talenat. Tog mladog momka, našeg dragulja, vec su poceli uporedjivati sa Messijem, po mnogima najboljim fudbalerom svih vremena. Tako da postoje naslovi po novinama a i komentatori utakmica ga zovu bosanskohercegovacki Messi.
– Kakav spektakularan pogodak bosanskohercegovackog Messija-
Meni zlo bude od takvih komentara. Znam ja da su ta poredjenja u najboljoj namjeri, ali istina je da momak nema ništa sa Messijem, i da pogodak nije postigao nikakav Messi, ni bosanskohercegovacki niti bilo koji drugi. Pogodak je postigao Esmir Bajraktarevic.
Naši ljudi su vremenom valjda navikli da sve što je dobro, sve što vrijedi raste negdje drugdje, pa i ono naše što je najbolje uvijek želimo uporediti sa nekom vec dokazanom vrijednosti izvan naše avlije.
Ove mlade generacije treba učiti da vjeruju više sami sebi, da vjeruju i da znaju da i u našim avlijama ima najljepsih bisera.
Jer, ako ovo napisano asocira na Balaševića i Pavličića, gdje sam onda tu ja, mene nema 😊
Ne kažem da sam, ali je lagano došlo vrijeme da prepoznajemo bisere iz vlastite avlije, i da ih tako i dozivljavamo, baš kao naše i neuporedive 😊
Ne mislim na pisanje, nego na temu, atmosferu. Njihov stil je ionako teško kopirati, pogoditi. A i ne treba, svako treba tražiti svoj glas.
Raduje me da ti se svidjela atmosfera, i hvala za komentar 😊